Izbori su iza nas, pobijedila je ljevica i u narednih nekoliko godina događat će se promjene sukladne predizbornim programima i obećanjima, ali i mnoge druge! Što će se sve događati? Čemu se nadati, a čemu ne? Kakve će prioritete imati političari, što će stavljati u prvi plan, a što marginalizirati? Kakav će politika imati utjecaj na naš život? Kakva će biti uloga medija? Kako će se živjeti za nekoliko godina? Hoće li ove promjene pridonijeti istini i boljitku ili neće? U ovih nekoliko redaka želio bih dati doprinos, i nadam se pomoći, u promišljanju o ovim i sličnim pitanjima.
Mnogi dijele uvjerenje da današnja ljevica i nije neka baštinica krvave totalitarističke vladavine terora Staljina, Lenjina i Tita, te da se danas radi o sasvim novim ljudima. To i jest činjenica, ali samo naizgled, jer totalitarizam ostaje totalitarizam, ma kako se on zvao i ma koje lidere imao. Kako bi se shvatilo „novu“ postizbornu situaciju ne smije se izgubiti iz vida i zaboraviti ciljeve ljevice - njihovu ideologiju, te sredstva kojima se služe. Jer promjene se svakako događaju, ali zapravo samo u sferi sredstava, dok ciljevi ostaju isti. Socijalizam ili komunizam – u svakom slučaju totalitarizam - prijašnjih vremena, bio je vrlo primitivan i nasilan. Tko se nije svidio komunističkim vlastima, bio je likvidiran, tko se nije htio pokoriti, bio je progonjen i zatvoren te zbrisan s lica zemlje. Svagdje u svijetu svi znaju što je bio SIBIR, a što Gulag koje možemo usporediti s našom Lepoglavom ili Golim otokom. Rijetki, koji su uspjeli žive glave umaći tom komunističkom hiperterorizmu, do te su mjere traumatizirani da još i danas o tome ne žele govoriti, tako da se i dalje prešućuju ili maksimalno marginaliziraju svi komunistički zločini, uključujući Bleiburg i Križni put (treba ipak naglasiti da se hrvatska znanost napokon počela baviti i komunističkim i partizanskim žrtvoslovljem, pa se tako na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu istražuju značajke partizanske i komunističke represije i zločini u Hrvatskoj, a ujedno se izrađuje i baza podataka žrtava).
Ako se ipak nešto više ne uspijeva ušutkati, onda se to na razne načine često relativizira ili uvijek stavlja u kontekst vječno živoga FAŠIZMA. U svakom slučaju, svaki pokušaj kritičkoga pristupa socijalizmu i komunizmu nailazi na otpor te ukoliko argumenti fašizma ponekad ne uspijevaju skrenuti pažnju, onda će to zasigurno uspjeti ako se na bilo koji način napadne Katolička crkva! A da ne spominjemo komunističke zločine na drugim kontinentima – prvenstveno u Aziji, jer se o tome naročito ništa ne zna. Povjesničari navode da broj komunističkih žrtava od njegova nastanka nadmašuje 200 milijuna ubijenih života za koje nitko nikada nije odgovarao!
Međutim, nijedan režim, a pogotovo ne komunistički, nije ubijao na slijepo nego je prije svega eliminirao ELITU i AUTORITETE, a njihovu su likvidaciju pratili montirani procesi i medijska kampanja ocrnjivanja. Takvim su se, a i mnogim drugim metodama komunistički vođe koristili ne samo tijekom revolucija, već i u „mirno doba“ radi ostvarivanja ciljeva ideologije socijalizma. U širem kontekstu bivši komunistički i socijalistički režimi nose naziv „totalitarizma“, dok se današnju demokraciju sve češće naziva „skrivenim totalitarizmom“, jer se upravo u ime demokracije gaze temeljna ljudska prava.
U temelju totalitarizma nalaze se četiri osnovne ideje o svijetu i čovjeku. Na prvom je mjestu politički mesijanizam. Totalitarizam, naime, ne podnosi nikakvu religiju, te ukoliko je ne može skroz iskorijeniti, onda je mora bar izbaciti iz javnog života i kada u tome uspije, tada njezino mjesto zauzima politika gdje se političari javljaju kao novi mesije koji će spasiti čovječanstvo. Dovoljno je prisjetiti se svih predizbornih kampanja i obećanja, borbe za vlast u kojoj se žrtvuju neprijatelji i nepodobni partijski prijatelji – sve za vlast, vlast ni za što! Na drugom se mjestu nalazi vjera u društveni moralni napredak posredstvom znanosti, a ne religije. To proizlazi iz uvjerenja da su religije praznovjerje te da znanost mora i može zauzeti mjesto religije jer će se praktičnom primjenom znanstvenih dostignuća čovječanstvo automatski pomaknuti na višu moralnu razinu.
To se sve više pokazuje potpunom katastrofom naspram nagomilanih degeneracija i problema koji imaju svoj izvor u pomanjkanju morala uza sve prisutniju i svevladajuću znanstvenost. Pojava saveza politike i znanosti bit će sve više prisutna u medijima, jer da bi politika postala vjerodostojna mora imati nečije jamstvo i podršku – budući da je odbacila religiju, onda se utječe znanosti. Političari će govoriti da je tako rekla struka i time će svaka javna rasprava biti suvišna, a znanost će uživati blagostanje dok „njihovi vladaju“ jer je zdravi razum već odavno otišao u stečaj.
Na trećem je mjestu teza o samodostatnosti pozitivnoga uma. Naime, razvoj i napredak znanosti, raznih tehnologija i industrije od 19. stoljeća nadalje uspio nas je uvjeriti da ćemo postati samostalni i neovisni, da ćemo vladati svime onako kako hoćemo. Također se i ova teza pokazala lažnom jer, kao prvo, niti znanost niti tehnika nikako ne mogu riješiti mnoge ljudske probleme, a kao drugo upravo je vrijeme vladavine totalitarizma pokazalo kako se uz pomoć tehnike i znanosti može sustavno činiti zlo. Ta četvrta ideja, koja je najvažnija od svih i nalazi se u temelju navedenih, odnosi se na materijalističku viziju svijeta i čovjeka koja niječe duhovnu sferu i apsolutno odbacuje i samu ideju o nekom Bogu-Stvoritelju svega vidljivoga i nevidljivoga. Prevažno je naglasiti da su sve ovdje navedene ideje ne samo povremeno prisutne u našem društvu, već da su one dobile poseban status – status administrativno obvezujućeg svjetonazora!
Događa se ponekad da se pojam „totalitarizma“ brka s pojmovima „despotizam“, „diktatura“, „autokratizam“ ili „tiranija“, što je pogrešno. Termin totalitarismo iskovao je 1923. Giovanni Amendola, talijanski liberalni novinar i uvjereni protivnik Mussolinijeva režima. Njega se smatra prvim koji je uvidio posebnost fašističkog sustava vlasti u odnosu na druge oblike diktatura i upozoravao javnost na njega, što ga je u konačnici i stajalo glave. Termin je poslije u fašističkoj ideologiji dobio pozitivne konotacije, pogotovo kod fašističkog teoretičara Giovannija Gentila, koji je termin totalitario upotrijebio za opis ciljeva nove države. Opisujući državni sustav u kojem država ima vlast nad svim svojim građanima, Benito Mussolini je sažeto rekao: „Sve u državi, sve za državu, ništa protiv države“! (Treba reći da se ocem totalitarizma zapravo smatra njemački filozof Hegel, ovdje ipak neću ići toliko duboko, možda nekom drugom prilikom).
Što je u tome novo, zašto je važno o tome govoriti i što je tu opasno? Naime, ovdje se radi o radikalnoj izmjeni subjekta, cilja i smisla države u odnosu na cjelokupnu europsku povijest i tradiciju. Problem je u tome što mi još uvijek živimo u uvjerenju da država radi za nas, da sve državne institucije imaju za cilj u okviru svojih kompetencija služiti građanima, tj. nama. Sukladno tome, mislimo da je subjekt države građanin - čovjek, osoba, te da sve organizacije, institucije i stranke postoje zato da bi čovjek lakše ostvario cilj svoga postojanja. Gore spomenuti sustavi despotizma, diktature, autokratizma ili tiranije oduvijek su bili prisutni u povijesti svijeta i osuđeni su kao zli jer su gazili ljudsko dostojanstvo i suverenitet i tako čovjeku oduzimali mogućnost ostvarenja cilja njegova postojanja! Naime, suverenitet i dostojanstvo ljudske osobe ključni su u raskrinkavanju lažnih sustava i istovremeno temeljni za ostvarenje oporavka i napretka.
Prijašnji totalitarizmi gazili su dostojanstvo i suverenitet osobe u logorima, mučenjem i ubijanjem, nasilno oduzimajući pojedincima pravo na život i istinu. Danas se lako može upasti u zabludu i pomisliti da, ako više nema logora i političkih zatvorenika, da živimo u demokraciji i slobodi. Međutim, je li nestanak bodljikave žice i mučenja zaista dokaz da se poštuju ljudska prava i dostojanstvo ljudske osobe? Upravo u praktičnom životu događa se obrnuto, jer čovjek više nije subjekt, nije u središtu, nije cilj, već sredstvo, a subjekt su institucije, organizacije i stranke ili u konačnici DRŽAVA koja je bodljikave žice i mučenja zamijenila porezima, medijskom manipulacijom i liberalnim zakonima! U despotizmu ili tiraniji vladar je vlasnik svih i sve pripada njemu te nitko nema slobodu i ništa ne posjeduje, osim u mjeri koliko mu to vladar da, naravno ako mu se hoće, a ako mu se ne će, onda si uzima što hoće i nitko mu ništa ne može. Ista se stvar događa i danas, u situaciji kada je demokracija svedena na izbornu proceduru, a ne na način vladanja, jer se praktično ne poštuju ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, posebno pravo na život i istinu bez kojih čovjek prestaje biti osoba te nastavlja egzistirati, ali samo kao dio materije!
A kakva je istina o čovjeku? Je li on samo materija i postoji li samo kao dio materije i ništa više od toga? Ne razlikuje li se zaista čovjek od svih ostalih živih bića? Je li pojava današnjega skrivenog totalitarizma normalan stadij evolucije čovječanstva ili još jedna mutacija raka zla? Treba li nas sve to zabrinjavati ili ne? Možemo li se i kako braniti pred njime? Prema klasičnom – ne modernom materijalističkom – već klasičnom shvaćanju, čovjek se zbog pet osnovnih karakteristika razlikuje i razinom života uzdiže iznad svih ostalih živih bića, zbog čega se on i zove ČOVJEK - OSOBA - PERSONA.
Kao prvo, čovjeka karakterizira sposobnost spoznaje na čisto ljudskoj razini. Bez daljnjega i životinje poput psa ili medvjeda imaju određenu sposobnost spoznaje, ali ne i shvaćanja, tj. nemaju sposobnost apstraktnoga, sintetičkoga i kritičkoga razmišljanja. Sukladno njoj, kao druga postoji sposobnost stvaralaštva, ali ne kao u životinjskom svijetu samo neka instinktivna sposobnost ponavljanja određenih radnja i ništa više, dakle na neusporedivo nižoj razini. Čovjek stvara arhitekturu, glazbu, umjetnička dijela, književnost, medicinu, čovjek se uči i usavršava ... Kao treće, čovjek posjeduje sposobnost ljubavi, ljubavi iz slobodnog izbora koja je temeljno duhovna, a ne materijalna, ne samo nagonska i tjelesna, već snagom duha sposobna vladati nagonima i materijom.
Kao četvrta javlja se sposobnost slobode – slobodnog odlučivanja o sebi te sloboda moralnog promišljanja i djelovanja; samo se čovjek pita što je dobro, a što zlo, što je istina, a što laž, što je pravda, a što nepravda! Naposljetku, kao peta javlja se religijska sposobnost po kojoj čovjek traži razlog i konačni cilj svoga i sveopćega postojanja. Važno je naglasiti da sve to postoji isključivo u svijetu ljudi. Europa se tijekom dugih stoljeća razvijala njegujući život i politiku usmjerenu prema što savršenijem poštivanju prava i dostojanstva ljudske osobe koji proizlaze iz realne vizije čovjeka kao jedinstvenoga duhovnog i materijalnog bića. Na temelju tako shvaćene osobe Europa je izgradila najveću i najhumaniju civilizaciju koja se izvozila na druge kontinente. Europa i SAD kao baštinica ovih temeljnih europskih vrednota, još uvijek važe za ona mjesta na kugli zemaljskoj kamo dolazi najviše imigranata iz cijeloga svijeta. Sve se to događalo i događa zbog najvećeg bogatstva koje imamo, a iz kojeg proizlaze sva druga blaga, zbog uzvišenog pojma i odnosa prema svakom čovjeku!
Danas se čini kako Europa gubi svoj zasluženi posebni i povlašteni položaj i ulogu. Zašto? Jednostavno zato jer se čovjeka prestaje shvaćati i doživljavati kao osobu – kao duhovno materijalno biće, stvoreno od Boga i usmjereno prema Bogu i vječnosti. Problem je tim veći što se tu više ne radi o bezumnim idejama pojedinaca kojima nitko ne pridaje važnost te koje se sa smiješkom na licu podnosi u ime ljubavi prema bližnjemu i tolerancije, već u tome što to sve više postaje jedini administrativno obvezujući svjetonazor! Povijest nas uči da su se u vrijeme kada su u drevnim vremenima despoti i tirani uzimali vlast u svoje ruke događale svakakve užasne stvari. Danas se nalazimo u istoj situaciji, samo što vlast nije u rukama nekoga luđaka, već države tako logistički osmišljene da funkcionira u okviru sustava u kojem nema mjesta ljudskoj subjektivnosti, nema mjesta za slobodu i istinu! Sve što ljudi rade, rade jer tako moraju, a ne jer su to izabrali.
Dakle, djelovanje je određeno prisilom ili manipulacijom, što je moguće zahvaljujući kontroli medija i školstva. Mediji ne govore istinu, a školstvo je slabo. U svakom slučaju, iako sve to nije lako uočljivo, nalazimo se u situaciji gdje država prestaje biti sredstvo - vrsta i način međuljudskih odnosa - te postaje cilj, država nastavlja služiti građanima, ali samo ukoliko se odreknu slobode i istine. Kad ih se netko jednom odrekne, svjesno, a najčešće nesvjesno, on započinje život ROBA, a da to i ne zna. Interesantno je da su robovi u drevnim vremenima bili prepoznatljivi zbog dviju stvari; nisu smjeli imati zakonitu obitelj – zakonitu ženu ili zakonitoga muža, a djeca iz nezakonitoga suživota nisu im pripadala, te nisu smjeli imati privatno vlasništvo. Danas se događa isto, jer velika većina pogotovo mladih ljudi ili više nema obitelj ili je uopće ne želi imati, te skoro svi žive na kredit. Oni nisu vlasnici dobara koja „uživaju“, bez obitelji su i imovine kao drevni robovi, a uvjereni su da je to njihov slobodan izbor!!!
Svim ljubiteljima istine i slobode, svima koji vole sebe, ali i svoje bližnje kao sebe same, želim u nadolazećim vremenima puno hrabrosti i mudrosti, jer se zlo pobjeđuje samo dobrim, a za ostvarenje dobra u vremenima vladavine zla trebat će nam puno mudrosti i hrabrosti!
Hvaljen Isus i Marija!
Mr. sc. vlč. Piotr Maj
