Dani istinske vjere bili su oni dani kada je bilo mnogo mučenika, dani kada smo običavali ponijeti tijela mučenika na groblje i odmah se vratiti te održati naš zbor. To su bili dani kada je cijela Crkva bila u žalosti, a poduke koje su katekumeni primali trebale su ih pripremiti da priznaju svoju vjeru sve do trenutka svoje smrti, bez kolebanja ili popuštanja u svojem vjerovanju u živoga Boga. Znamo, kršćani su tada vidjeli zadivljujuće znakove i čuda. Onda je bilo malo vjernika, ali to su bili pravi vjernici; slijedili su usku cestu koja vodi u život.
Origen, O počelima, 3,3,2.
Mučenici – „Božji prijatelji“
Kršćanski mučenici i mučenice koji su polagali život za svoju vjeru bili su novina u kasnoantičkom svijetu. U štovanju gomile poganskih bogova i božica te ostalih raznoraznih nebesnika i herojskih pozemljara nije bilo uobičajeno da se ljudi tvrdoglavo drže svoje vjere i da radije pristaju umrijeti negoli je se odreći po cijenu ovozemaljskog života. Ne, mučenicima je bilo milije obećanje života vječnog što su običavali potvrditi javnim ispovijedanjem vjere na trgovima pred carskim službenicima i smrću u rimskim arenama. Mučenici su tako zastupali poseban stil vjerskog iskustva zbog čega su ostavljali bez daha pogansko mnoštvo naviklo na igre s profesionalnim zvijezdama nasilja – gladijatorima i goničima zvijeri. Sami su se pak kršćani divili svojim mučenicima što su mogli učiniti da postanu „Božjim prijateljima“. Mučenici su u svojim osobama sažimali nastojanja svih kršćana koji su bez razlike u sebi vodili svakodnevnu duhovnu borbu s grijehom, no izdvojili su se među svojom subraćom zbog svojevoljnog odabira bliskosti s Bogom čak i po cijenu smrti. Uspon pred-konstantinovske Crkve u kasnom 2. i 3. stoljeću dogodio se upravo zahvaljujući ovim „Božjim prijateljima“ koji su nadvladali ovozemaljske sile zbog svojega posebnog odnosa s nebesima, kako se naglašavalo u Aktima mučenika (Acta martyrum), i time karakteristike svijeta po Božjem naumu prenosili u ovaj svijet.
Posljednja molitva kršćanskih mučenika (Jean-Léon Gérôme)
Mučeništvo, koje se danas zbog površnosti doba u kojem živimo olako svrstava u kategoriju religijskog nasilja, u prvim stoljećima kršćanstva smatralo se najsavršenijom pobožnošću. Zbog uske veze s idejom nasljedovanja Krista – što se držalo vrhuncem i krunom vjere – mučeništvo je u Crkvi krajem 2. stoljeća postalo glavna tema naviještanja. Exhortatio ad martyrium („poticanje na mučeništvo“) bila je stalan dio ranokršćanskih propovijedi tijekom 3. stoljeća u kojima se isticalo da svjedočenje u krvavoj smrti dovodi do potpunog sjedinjenja s Kristom: kad kršćanin pod mukama i torturom prizna vjernost svojem Gospodinu, unutar njega se počinje boriti Krist, On ga jača i za nj trpi, te ga svojom prisutnošću toliko ispunja da mučenik kao u nekoj ekstazi jedva da osjeća bol prilikom mučenja i konačnog smaknuća. Sv. Feliciti († 202./203.) stražar se, primjerice, u zatvoru rugao što stenje zbog porođajnih muka, a što li će tek biti kada bude bačena pred divlje zvijeri, na što mu je ona odgovorila: „Sada trpim što ja trpim; a tamo će biti netko drugi u meni koji će za me trpjeti, jer i ja želim trpjeti za nj.“
Krštenje u krvi ili tzv. „drugo krštenje“ čovjeka je izravno sjedinjavalo s Bogom i čak je nadvisivalo krštenje u vodi jer nakon njega više nije bilo opasnosti od apostazije-otpadništva od vjere, uz ubojstvo i preljub držano neoprostivim grijehom. Doba progona smatrala su se zato velikim vremenima Crkve jer su rađala mnogim mučenicima, dok su duža razdoblja mira po mišljenju velikih teologa poput Origena dovodila do mlitavljenja i slabljenja vjerskog zanosa. Zato su progoni bili smatrani velikim ispitima vjere, ali i nadahnućem za buduće obraćenike: „Krv mučenika jest sjeme Crkve“, govorio je Tertulijan.
Carski progoni kao javni ispiti vjere
Premda je progona bilo i prije sredine 3. stoljeća, oni su u to vrijeme zadobili jednu novu dimenziju jer je inicijativa za njihov početak počela dolaziti od samoga cara putem njegovih edikata, a ne lokalno od pojedinih gradova i carskih službenika. Ova promjena bila je vrlo važan trenutak u povijesti Crkve i kršćanstva jer što su carevi mogli narediti, mogli su i opozvati. Doba od cara Gordijana pa do Konstantina bilo je, dakle, doba proglašavanja i suspendiranja progona, oni su bili proglašavani, pa ukidani, i tako redom. Na hrvatskom tlu najviše su ostali upamćeni tzv. „Dioklecijanovi ili Veliki progoni“ koji su bili najžešći od sviju. Trajali su gotovo jedno desetljeće, od 303. pa sve do 313. kada im je Milanskim ediktom svečano učinjen kraj.
Dioklecijanova palača - pogled s mora (Hebrard)
Treba naglasiti da bi Dioklecijan bio upamćen kao veliki rimski car da njegovo ime nije bilo okaljano naredbom o progonima kršćana, posebice jer je rođen na našem tlu (oko 244. vjerojatno u Saloni) i jer je nedaleko rodne Salone odlučio sagraditi velebnu palaču unutar koje se poslije smjestio hrvatski grad Split. Između ostalog, on je završio tzv. „krizu 3. stoljeća“ stabiliziravši Rimsko Carstvo i vojno i ekonomski uvođenjem tzv. „tetrarhije“ ili „vlasti četvorice (četverovlađa)“ godine 295.: Rimsko Carstvo podijelio je upravno na četiri dijela predavši Zapad na upravljanje Maksimijanu i Konstanciju Kloru, dok je Istok sam podijelio sa zetom Galerijem. Smatra se da su čak i njegova žena Priska te kćer Valerija bile kršćanke. Ukratko, Dioklecijanovo je vrijeme bilo zabilježeno kao vrijeme mira i blagostanja koje je trajalo još narednih stotinu godina.
Međutim, godine 299., kako nas izvješćuje kršćanski pisac Laktancije, došlo je do fatalnog događaja koji se odvio u carskoj palači u Antiohiji: dok su carevi-suvladari Galerije i Dioklecijan poslije uspješnog vojevanja u Mezopotamiji bili zabavljeni prinošenjem žrtve i gatanjem, neki kršćani u njihovom dvorskom okružju prekrižili su se u namjeri da odagnaju demone. Haruspeksi (gatari iz utroba životinja) nisu uspjeli pronaći normalne znakove na iznutricama žrtvovanih životinja i nakon nekoliko uzastopnih pokušaja nisu uspjeli proreći budućnost. Tada je glavni haruspeks ustanovio uzrok: „profani ljudi“ prekidali su žrtvovanje. Nato su razbješnjeli carevi naredili da svi dvorjani imaju prinijeti žrtve bogovima, a vojnim zapovjednicima bila je odaslana naredba da svi vojnici pod njihovim zapovjedništvom moraju ili prinijeti žrtvu ili napustiti vojsku. Čistka u vojsci bila je samo uvertira za velike progone koji će uslijediti nekoliko godina kasnije.
Zašto je baš kršćanstvo bilo trn u oku carskom dvojcu, a i njihovim prethodnicima? Treba reći da se prije tog događaja Crkva nakon progona sredinom 3. stoljeća uspjela etablirati kao uvažena i tolerirana institucija diljem Carstva: dvadesetak godina vladao je mir. O tome svjedoči i činjenica da je jedna kršćanska crkva bila sagrađena naočigled carske palače u Nikomediji, dakle, uzdizala se pred očima samog cara Dioklecijana koji je ondje stolovao. No, Crkva se promijenila u odnosu na ranija razdoblja: postala je univerzalna i raširena po cijelom Carstvu, te kao takva zahtijevala jednaku odanost svih svojih vjernika. Naime, kršćanske zajednice od samog početka nisu bile neovisna autonomna tijela raspršena diljem Carstva, već su činila jedno Tijelo baš kao što je i Isus Krist bio samo jedan. Imale su svoju hijerarhiju na čelu s apostolima kao predstavnicima univerzalne Crkve, dok su službe u lokalnim crkvama bile podijeljene među biskupima, prezbiterima i đakonima.
Nakon gašenja univerzalne apostolske službe početkom 2. stoljeća, apostolsko nasljeđe prelazi na biskupe koji su tako počeli crpiti svoj autoritet i službu od samih apostola. Ustrajavanje na apostolskom jedinstvu u tradiciji, u doktrini, i u autoritetu provlačilo se kroz sva učenja Crkve, a da bi to bilo učinkovito uspostavljena je crkvena hijerarhija. Crkvu je činio Božji narod koji je imao svoje evanđeoske zakone i svoj način života koji ih je dijelio u jednakoj mjeri i od Židova i od pogana. Društvenu odijeljenost očitovali su nesudjelovanjem u različitim narodnim proslavama, a pogotovo nepohađanjem kazališnih predstava i igara u arenama, što se kosilo s načelima njihove vjerom. Kršćani su se držali svojih vlastitih blagdana i svoje vlastite crkvene organizacije, riječju, svoje tradicije. Čekajući Paruziju-Drugi Kristov dolazak, kršćani su živjeli kao stranci u tuđem svijetu.
Međutim, jednako se promijenilo i samo Rimsko Carstvo. Ono je postalo prava centralizirana država, nametljivija i sklonija negoli prije nametanju jednog jedinog ideološkog obrasca svim svojim podanicima. Carstvo u krizi trebalo je zaštitu bogova, a dužnost careva bila je da promiču državnu pogansku religiju i iskorjenjuju „ateizam-bezbožnost“ koje je ugrožavalo jedinstvo Carstva. Premda Crkva nikad nije javno proklamirala neposlušnost carevima, ipak je njezino pasivno neprijateljstvo i odbijanje sudjelovanja u svim javnim ceremonijama, te namjerno odvajanje od rimsko-helenističkog građanskog života pobuđivalo sumnju u vlastima. Carstvo se tako našlo pred underground pokretom kojeg nije razumjelo, ali ga se pribojavalo i kao takvo stavljalo pod stalnu prismotru. Zato ne čudi da su upravo kršćani tijekom društvenih kriza u 3. stoljeću bili izdvojeni kao subverzivna snaga koja je izgledala kao prijetnja rimskom načinu života. Početkom 4. stoljeća Crkva je, dakle, bila tijelo neovisno o državi i imala je razvijenu hijerarhiju na čelu s biskupima kao istaknutim vođama: zato su se i oni kao izvori autoriteta za cijelu Crkvu zajedno s ostalim pripadnicima klera našli prvi na vjetrometini progonitelja (pogotovo na početku progona godine 303.). Godine 304. progon se proširio s pripadnika klera i na laike.
Kapela sv. Venancija (Lateranska krstionica u Rimu)
Mučenici u Panoniji i Dalmaciji
Ovakva se sječa glava crkvenih poglavara i njihovih pomoćnika i pristaša desila i na prostoru Ilirika: broj panonskih mučenika bio je popriličan čak i u odnosu na susjedne provincije Norik (tamo je žrtva bio ptujski biskup Viktorin, najstariji latinski tumač sv. Pisma) i Dalmaciju (desetak salonitanskih mučenika). Tome je vjerojatno pridonijela činjenica da je tim dijelom Carstva do 11. studenog 308. upravljao Dioklecijanov zet Galerije Maksimijan koji je i bio jedan od glavnih zagovaratelja ovih posljednjih progona. Može se reći da s mučenicima cibalske i siscijske zajednice koje su se nalazile na tlu današnje Hrvatske počinju i završavaju progoni u dvjema Panonijama: prvi panonski mučenik bio je cibalski biskup Euzebije, koji je bio žrtva Valerijanovih progona još 259. († 29. travnja), a zadnji čuveni siscijski biskup Kvirin koji je s mlinskim kamenom oko vrata bačen u rijeku Sibaris (mađ. Gyöngyös) 4. lipnja 308. Cibalski biskup Polion smaknut je spaljivanjem 28. travnja 304., a ostali mučenici i mučenice, njih čak 24, (Montan i njegova žena Maksima, Irenej, Fortunat, Donat, Romul, Silvan, Venust, Hermogen, Demetrije, anonimne sirmijske svetice, Sabatija, Agripin, Sekund, Bazila, Anastazija, Ursicin, panonski klesari i Sinerot) pripadali su očito velikoj sirmijskoj kršćanskoj zajednici i najvećim dijelom bili pogubljeni tijekom 304.
I dalmatinska Salona postala je 304. godine grad mučenika. Ondje je u travnju čitava viša crkvena hijerarhija stradala mučeničkom smrću odrubljivanja glave u gradskom amfiteatru: biskup Dujam (kod nas poznatiji kao Duje), prezbiter Asterije i đakon Septimije. Nešto prije njih smaknuta su i četvorica pripadnika Dioklecijanove carske garde Antiohijan, Gajan, Telije i Paulinijan za koje don Frane Bulić pretpostavlja da su bili poslani uhititi biskupa Dujma i pritom se obratili, a možda su i bili prisutni samo kao gledaoci uhićenja i tada se priznali kršćanima. Nešto prije njih bojadisar sukna Anastazije porijeklom iz Akvileje, koji je dobrovoljno došao u Salonu kad je čuo da su počeli progoni, poginuo je smrću utapljanjem kad je s mlinskim kamenom oko vrata bio bačen u Salonitanski zaljev. Nakon njihova pokapanja na obližnja grobišta u Saloni se razvio bogati kult mučenika, što je i pripomoglo da Salona postane prva nadbiskupija na hrvatskom tlu. Mozaične prikaze salonitanskih mučenika možemo vidjeti još i dan-danas u oratoriju sv. Venancija u Lateranskoj krstionici u Rimu, koje je u spomen mučenicima nakon pada Salone oko 641. dao izraditi papa Ivan IV., podrijetlom Dalmatinac.
Važnost ideala i kulta mučenika bila je od izuzetnog značenja za kršćansku kulturu. Svaka važna crkva imala je svoje mučenike koje se smatralo posebnim zagovornicima i čiji je kult jačao solidarnost lokalne duhovne zajednice. Inače, može se reći da je lik mučenika u ranokršćanskoj kulturi zauzeo mjesto poganskog heroja. Priče o životu mučenika zamijenile su starije mitove i legende o herojima koji su ostali najpopularniji (a to su još i danas) elementi poganske grčko-rimske kulture. Naizgled, moglo bi se pomisliti da je kult mučenika samo naslijedio kult heroja, jer su i heroji bili idealizirani do te mjere da su bili predmeti određenog bogoštovlja bilo u privatnom krugu obitelji, bilo kao dio javnog kulta. Međutim, analogija tu prestaje jer u poganskom vjerovanju heroji kao umrla ljudska bića nisu niti izdaleka mogli biti blizu besmrtnih bogova. Had i Olimp bila su dijametralno suprotna mjesta i kultovi heroja i bogova bili su potpuno odvojeni. Nasuprot tome, kršćani su vjerovali da su mučenici uživali posebnu bliskost s Bogom upravo zato što su umrli kao ljudi. Bliskost s Bogom bio je preduvjet njihove sposobnosti zagovaranja i zaštite ljudi na Zemlji. Mučenici su postajali, kako je već istaknuto, „Božji prijatelji“ i zbog toga su mogli zagovarati potrebe ljudi na način kako je herojima bilo nemoguće. Istinski nasljedovatelji Krista kao heroji vjere na ovaj su način združivali nebesa i zemlju i omogućavali vjernicima da si pribave nebesku zaštitu.
dr. sc. Teodora Shek Brnardić
Bibliografija:
Barnes, Timothy David. Constantine and Eusebius. Cambridge, Mass.: Harvard Univ. Press, 1996.
Brown, Peter. The Cult of the Saints. Its Rise and Function in Latin Christianity. Chicago: The University of Chicago Press, 1982.
Brown, Peter. The Making of Late Antiquity. Harvard: Harvard University Press, 1993.
Brown, Peter. The Rise of Western Christendom. Malden, MA: Blackwell, 2003.
Bulić, Frane don. „Mučenici solinski. Broj i stališ, godina i dan smrti mučenika solinskih,“ Bogoslovska smotra, 10, 1 (1919), str. 1.-26.
Dawson, Christopher. The Formation of Christendom. San Francisco: Ignatius Press, 2008.
Jarak, Mirja. „Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinentalne Hrvatske,“ u: Od Nepobjedivog Sunca do Sunca Pravde. Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj. Zagreb: Arheološki muzej, 1994., str. 17.-39.
Jedin, Hubert. Velika povijest Crkve (prev. Josip Ritig i Vjekoslav Bajsić). Zagreb: KS, 2001.
Rogošić, Roko. Veliki Ilirik (284-395) i njegova konačna dioba (396-437). Kritična istraživanja Ilirika iz kasnije povijesti Rimskog Carstva. Zagreb: s. l., 1962.
