Mediji nas svakodnevno izvješćuju o razmjerima korupcije, lopovluka, laži, pljačke. Čovjek ne može pojmiti da je moguće u tolikoj mjeri prečuti glas savjesti, da je toliko ljudi čiji je pogled prikovan za materijalno i ne traži u životu više od osjećaja posjedovanja i moći, a ti osjećaji stvaraju lažnu sliku stvarnosti. Kako bi i moglo biti drukčije kad im je nadahnitelj sotona, otac laži? Upadajući u njegovu zamku, čovjek biva zaslijepljen, kao hipnotiziran – osjeti se božanskim tako da zaboravlja da će kad-tad morati snositi posljedice svoga djelovanja. I ne samo na ovome svijetu, koji mu se čini jedinim. Ne kaže uzalud Sveto pismo da je strah Božji početak mudrosti.
O mudrosti se danas ne govori jer je ona stvar srca i savjesti, zaboravljena je, zamijenilo ju je intelektualno znanje koje sve više isključuje moral iz ljudskog društva prepuštajući razum navali strasti, nagona i svakojakih neurednih sklonosti, a potom nastupa kaos.
Izlaz iz njega će naći samo onaj koji traži istinu. A cjelovita istina objavila se u osobi Isusa Krista, Bogočovjeka.
On je Božja Mudrost o kojoj je riječ u Starom zavjetu.
O njemu govori u različitim slikama i njega najavljuje cijeli Stari zavjet. Bez njega je nemoguće izići iz egipatskoga ropstva, što je slika naše duhovne zarobljenosti, prijeći preko Crvenog mora (neprijateljske duhovne stvarnosti koja nas dijeli od Boga), preživjeti u pustinji i stići u zemlju Kanaan, u Obećanu zemlju, Kraljevstvo nebesko. Njegovo ime, hebr. Je/ho/šua, znači Bog spašava, naziva se i Kruh nebeski, a rođen je u Betlehemu (hebr. kuća kruha). Kruh je, dakako, sinonim za život. On je život duše.
On oslobađa od neumoljiva zakona grijeha i kazne, uspostavljenoga od trenutka iskonskoga pada i ulaska čovjeka u svijet dobra i zla. On izbavlja od snaga tame, skrivenih iza raznih mračnih strasti i nadahnuća, koja prihvaćena, izazvaju demonska opsjednuća.
Božanska pravda očitovala se u Isusu Kristu postavši istoznačna božanskom milosrđu: svi su ljudi stavljeni u istu poziciju jer im je omogućen spas po vjeri u Isusa Krista.
On je došao da čovjeka izbavi od sila koje su snažnije nego ljudske sile: grijeh, zlo, smrt. On je za sebe tvrdio da je obećani Mesija, Bog, Sin Božji, Svjetlost svijeta, Put, Istina i Život, da je sišao s nebesa, a ljudi su ga i doživljavali kao Onoga koji ima vlast, u kojem se jasno očituju Božja snaga i Božja ljubav. Upozorava: “Da, ako ne budete vjerovali da Ja Jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.“1 Pozivajući se na slikovit govor proroka i psalmista o Bogu kao pastiru, otkriva svoje poslanje: “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce."2
On je jedini prolaz do Svetoga, do Boga: “Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se... Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.“3
Došao je pokazati sliku Boga Oca. Sam je postao Očeva slika: Tko je vidio mene, vidio je Oca.4 Zrcalio ju je u prispodobama, možda posebno upečatljivo u onima u kojima Bog traži izgubljenu ovcu veseleći se što ju je našao, i izgubljenoga sina da bi ga ponovno uveo u svoj dom i učinio mu dostupnim sve svoje bogatstvo: što oko nije vidjelo, uho nije čulo ni srce čovjekovo nije osjetilo, Bog je pripravio onima koji ga ljube.5
Ljubiti Boga, znači: vršiti njegovu volju; to je način da se uđe u Kraljevstvo nebesko, u život vječni, što je duboka želja svakoga ljudskog srca. Sam Isus izvršava volju Oca Nebeskoga: odbija iskušenja Sotonina u obliku vlasti, moći i bogatstva, te za spas čovjeka prihvaća svaku patnju i smrt na križu. Otada patnja prestaje biti znak prokletstva, kako su je doživljavali svi stari narodi.
Svojim učenicima zapovijeda ljubav i prema neprijateljima te praštanje, poniznost i blagost, jer svaka mržnja isto je što i ubojstvo, pogotovo što ono proizlazi iz nje. Zahtjev za savršenstvom ispunjava se u svetosti života na koju su pozvani njegovi sljedbenici, a ona je u stavu poniznosti prema Ocu, otvorenosti Njegovoj volji, predanosti Bogu poput djeteta koje polaže bezgranično povjerenje, sve nade i vlastitu sigurnost u roditelje, te u dobroti prema svima, dobrima i zlima. Isus Krist donosi Radosnu vijest o dolasku Kraljevstva Božjega među ljude, uprisutnjuje ga u ljudskom svijetu i upućuje učenike da Kraljevstvo navješćuju. Izgoni demone i šalje i njih da ih izgone. O demonima otvoreno govori, o sotoni kao sijaču zla, ubojici ljudi od početka6 i o mogućnosti njegova djelovanja dok je duh čovjekov uspavan; govori i o paklu, ocrtavajući u paraboli o bogatašu i siromašnom Lazaru stvarnost vječne razdvojenosti dobrih i zlih nakon smrti.
Onaj koji vjeruje, nije oslobođen gorčine života, patnje i boli, napasti i trpljenja, ali u svemu tome ne gubi mir i sigurnost, ne pada u očaj ni melankoliju, sposoban je oduprijeti se strahu, tjeskobi i bilo kakvom drugom napadu na duhovnom polju, zna da su mu i “vlasi na glavi izbrojene“, da je uvijek sve pod “Božjom kontrolom“.7 Onaj koji vjeruje u Isusa, jasno spoznaje da je Bog ispunio obećanje o budućnosti i zemlji dano Abrahamu time što je uskrisio Isusa te otvorio čovjeku mogućnost da iziđe iz ovoga vidljivoga i ograničenoga u beskrajno i vječno. Ono se u zemaljskoj stvarnosti već može doživjeti u ljubavi, a do kraja će se ostvariti upravo poslije onoga što se nevjerniku čini krajem, nakon prolaska kroz vrata smrti, koja su za kršćane vrata života. Zato je onom koji Isusu Kristu vjeruje, život putovanje prema budućnosti, prema istinskom domu (ovdje na zemlji naseljen je privremeno) i ništa ga ne može toliko razočarati ni pogoditi u ovozemaljskom življenju da mu otme onu duboku radost, slobodu i spokoj koje mu daje povjerenje u Isusa Krista, ne kao nekoga tko je nekada hodao ovom zemljom, nego Onoga koji je živ, isti jučer, danas i sutra, i čiju nevidljivu prisutnost u molitvi i životu može stvarno doživjeti, jer u svijetu duha nema vremena, sve je bezvremeno, vječno sada, a molitvom čovjek stupa u razgovor s Bogom, uzdiže svoju dušu k njemu.
1 Iv 8,24.
2 Iv 10,11.
3 Iv 10,9-10b.
4 Iv 14,9
5 Usp. 1 Kor 2,9.
6 Iv 8,44
7 To stanje duha najbolje predočava priča o dječaku koji se sam ukrcao na avion, sjeo i opušteno čitao dok je avion polijetao i letio, a nastavlja tako isto i kad se avion počeo ljuljati, propadati, što je izazivalo paniku među putnicima. Na začuđen upit prestrašene gospođe: Zar se ne bojiš? - dječak je odgovorio: “Ne. Pilot je moj otac.“
