C) Misliti vjeru (III)
U „ateističko-teističkom“ nadmudrivanju tko je gluplji i zatucaniji zbog svog svjetonazora, postavlja se razumno pitanje, ima li uopće smisla povoditi se argumentima jer „iskustvo pokazuje da argumenti vjernika ne znače puno ateistima, isto kao što argumenti ateista ne znače puno vjernicima. I jedni i drugi se pokazuju čvrstima u svojim temeljnim opredjeljenjima te ustrajno odolijevaju sili protivničke argumentacije, bez obzira koliko ona solidna i razumna bila.“1 Zapravo se u praksi pokazuje da se ove dvije skupine ustvari i ne povode razumom, znanošću i filozofijom, nego se salvom uvrjedljivih sadržaja okomljuju jedni na druge. „Ateističko-teistički“ smo namjerno stavili pod navodnike, jer ovaj 'nasilno-progoniteljski' model ne možemo staviti u istu ravan s ljudima, bilo ateistima ili vjernicima, koji mirno i nenasilno žive svoj svjetonazor. Teza o „zaglupljenosti zbog svjetonazora“ bila bi smiješna da zbog opasnosti nije žalosna. Charles Darwin, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Georges Lemaitre, Albert Einstein, Stephen Hawking i dr. Samo će luda reći kako su nabrojani umovi zbog svjetonazora 'neinteligentni', pa ipak se nađe junaka koji ne podnose ili veličaju S. Hawkinga samo radi ateizma ili R. Boškovića jer ima veze s religijom, no onda se sablazne kad saznaju za vokaciju teologa C. Darwina i isusovca G. Lemaitrea, jer ih ne mogu ukalupiti u unaprijed pripravljeni tor. Ovdje se pak povodimo, kad je riječ o spoznaji Boga razumom, teolozima Karlom Rahnerom i Hansom Ursom von Balthasarom, Kantovom filozofijom i definicijom Učiteljstva Prvog vatikanskog sabora i ne smatramo potrebnim dokazivati ili opovrgavati Božju egzistenciju,2 između ostalog zato i govorimo „o opovrgavanju“, a ne opovrgavanje ili dokazivanje.
Ničeg spornog nema u tome što ateisti izlaze iz anonimnosti ili što od svoje nevjere prave ideologiju, no kada se netko, a to vrijedi za sve, služi izokrenutom logikom, onda ima pravo dobiti primjeren odgovor. Također dajemo g. Ž. Tadiću za pravo kada kaže: “Ateizam je neizbježan. Sve više pojedinaca osjeća neravnopravnost i želju da kaže svoje mišljenje. No, mnogi umjesto mišljenja izražavaju gađenje što nikako nije dovoljna argumentacija, i nikako ne dovodi do rješenja. Nitko ne voli slušati uvrede, pogotovo ako su bez objašnjenja i dobrog argumenta.“3 Ovdje se ne mislimo baviti uvredama i gađenjem, jer je suvišno komentirati takvo što, ali objašnjenja, argumenti još više, druga su priča. No, zar uvaženi gospodin doista misli proturiti „argument“ kako negativno ljudsko djelovanje koje je implicirano kao grijeh,4 čak i u biblijskom smislu, jer i u tom slučaju je riječ o ljudskom djelovanju, nema veze s pogubnim djelovanjem prirode? Zašto nije u argumente uveo pitanje ekološke krize, razloge nedostatka hrane, pitanje rata, nego se ograničio na područje redovnih prirodnih aktivnosti. Da je primjerice barem tekst naslovio „Neki vidovi biblijskog naučavanja o grijehu su štetni“, a ne dao mu naslov općeg karaktera („Učenje o grijehu je štetno“) i takvog temeljio na par biblijskih aspekata, mogao bi se načelno prihvatiti neki manje pretenciozan zaključak, ali ne i opći.
Navodom5 iz članka „Biblijske bajke i mitovi“ kako su vjernici nalazili razlog da bi nasilno postupali, kako su kršćani imali uporište u Starom zavjetu za zlodjela, nameće i drugo pitanje koje Autor ne navodi: u čemu su ateizirani režimi imali uporište za ubijanjem i progonima ljudi, uništavanje umjetnosti i otuđivanjem privatne imovine? Prije nego odgovorimo, bitno je naglasiti faktografsku netočnost: uporište za pokrštavanjem u Starom zavjetu nepoznato je biblijskoj i teološkoj literaturi – možda Autor zna bolje – ali je zato poznat krsni nalog iz evanđelja po Mateju (28,19.20), a to je već Novi zavjet. Četiri su biblijska evanđelja pa ni u jednom od njih ne možemo naći uporište o kakvom priča gospodin Ž. Tadić; naprotiv brojna su mjesta u kojima se Isus protivi nasilju i uporabi sile, zalagao se za potlačene i ugrožene, štoviše živio kako je naučavao i nakraju sam bio žrtva nasilja – činjenicu koju čak ni F. Nietsche nije mogao zanijekati. Jasno je na što smjera Autor. U tom slučaju možemo reći samo kako kršćani nisu ispunili očekivanja svog Učitelja i postupili protivno njegovu nauku, a ne 'tražiti vodu iz kamena'. Istina, Autor može uzeti Bibliju i u Starom zavjetu selektivno navesti mnoštvo citata koji prividno idu u prilog njegovim tvrdnjama i označiti jedno djelo svjetske kulturne baštine klicom zla u svijetu, pa ipak neće se ni osvrnuti na to što je linijom manjeg otpora zabacio biblijski totalitet i primat Novog zavjeta prema Starom. Nema sumnje kako će ekstremna struja naći način da optuži oponenta za svo zlo svijeta pa i ono koje je njihova strana počinila. Zamislimo kršćanskog teologa i ateističkog filozofa Ludwiga Feuerbacha, predstavnika lijevog bloka Hegelovih učenika i filozofskog uzora Karla Marxa6 kako može postati objektom nadmudrivanja ekstremnih struja. Ž. Tadić možda nije ni svjestan kako hoda skliskim putem na kojemu se svaki njegov napad jednostavnim kontriranjem može okrenuti njemu. On kao da se trudi po internetskim stranicama tražiti ekstreme i iz tog izvoditi opće sudove, a da pritom ne navodi relevantnu literaturu bilo Učiteljeva Katoličke Crkve ili bilo koje druge crkvene zajednice, o teološkoj, biblijskoj i filozofskoj literaturi da i ne govorimo. Kakav je zapravo smisao njegova pisanja? Reći istomišljenicima ono što i sami već zastupaju; ateistima kako su ateisti; preformulirati uvrjedljivi sadržaj prema vjernicima u kulturniji oblik; nastaviti višestoljetnu sagu dokazivanja i opovrgavanja Božje egzistencije...? Vjera 'je neizbježna', kao i ateizam, i što prije to shvati, prije će moći tražiti i naći snage kojima je stalo graditi bolju budućnost. I svi oni koji misle kako će moći budućnost čovječanstva i opstanka čovjeka graditi bez jednog njegovog dijela grdno se varaju.
Bez sumnje autor Tadić zna kako kršćani vjeruju u svaku riječ u Bibliji,8 a to što postoje druga učenja i uvjerenja8 nije važno - što „kršćani imaju različite stavove glede biblijske objave“9 nebitno je, jer je našao stav koji njemu odgovara. Ne čudi činjenica što ne razlikuje simbole mitskih elemenata u Bibliji od senzacionalističkih legendi, ili što traži znak s neba10 – „ali mu se znak neće dati“11 – no, kako se ne čuditi elementarnom neznanju kada su se ljudi opismenili; ili, još dva (uz Mojsijevo i Ilijino) uznesenja za koja bi Tadić kao 'kritičar' kršćanstva trebao znati, kada su se po vjerskom uvjerenju zbila i zapisala?12 Svakako bi mu bilo od koristi proučiti apokaliptiku (književnu formu), uz neki dobar komentar Otkrivenja i ne nizati nesuvislice o zmajevima i 'neobičnim' bićima iz Biblije, ta zar je potrebno sve natenane objašnjavati?
Voli li Bog više meduze i hidre od ljudi? Ovo je naravno besmisleno, ponajprije zato što duljina životnog ciklusa nema veze s 'voljenjem' i to u smislu: tko je 'voljeniji' od Boga, trebao bi dulje živjeti; drugo, jer se u nekim religijama ne smatra dug život jednom od maksima, štoviše, u hinduizmu se takav vid života smatra izrazito teškom kaznom jer je cilj postići nirvanu, a ne „vampirsku vječnost“; i treće, „vampirska vječnost“ nije kategorija o kojoj vodeće kršćanske teologije govore (protologija, soteriologija, eshatologija...). Kršćani i misle na tjelesnu smrt,13 ali zašto onda Kritičar opovrgava nešto što im nije obećano, nešto u što ne vjeruju – ovozemaljsku „besmrtnost“; zašto rajsko stanje smješta u ovozemaljske okvire kad se i njemu govori kao o onom što kršćani vjeruju? Premda se može prihvatit ili ne prihvatiti Autorovo objašnjenje smrti (transhumanisti teško), zašto kontradikcija? Mogao je jednostavno izreći stav i ne iznositi sud u kojem premise nemaju veze jedna s drugom.14
Iskazana milost ljudima od strane Boga u Starom zavjetu izricana je simboličkim govorom brojeva: tisuća je broj punine, edenskog vrta i drva života, a Jahve ga posjeduje; Adam, iako je bio baštinik tisuće i živio je kraće zbog grijeha;15 ljudi imaju nešto od te punine (iskazane godinama života), ali im tisuća ostaje nedostižna (Metušalah 969 god.).16 Drugim riječima, tisuća je oznaka vječnosti unutar koje svaki drugi manji broj poprima vječnost,17 a biti izvan njega, neovisno o veličini broja, znači smrtnost.18 Iako se dug život smatrao Božjim blagoslovom,19 pa i povlasticom,20 biblijski simbolizam se ne tumači ekstremnim realizmom koji vodi zabludi da su pojedinci živjeli stotinama godina, k tome još, kada se koristi kao protuargument, u najmanju ruku dobijemo njoj ravnu zabludu. Znati brojati, za Židova je ponajprije znak mudrosti,21 a mudar čovjek je svjestan svoje prolaznosti i konačnosti (kontigentnosti);22 Jahve je Gospodar vremena: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti;23 Jahve je nad vremenom24 i trenutkom.25 Slično kao i u odnosu otajstva i tajne, između simbola i znaka postoji značajna razlika. Simbol je dubljeg značenja od doslovnog značenja znaka - zato ga je teže i razumjeti. S naglaskom na prve retke Biblije,26 krivo je mišljenje kako simboli, odmah možemo reći i mitovi, nemaju objektivnu podlogu. Autori teksta, a riječ je o četiri predaje – jahvističkoj, elohističkoj, deuteronomističkoj i svećeničkoj, koristili su se slikovitim i pučkim načinom pisanja, mitskim elementima poznatima, kako među Izraelcima tako i među drugim narodima toga vremena. Objektivna podloga simbola „čovjekova pada u grijeh“ je sam grijeh: ljudi si čine zlo što je očito objektivna spoznaja; stabla života i stabla spoznaje dobra i zla moralno uporište i slobode izbora kojom čovjek sebi prema vlastitom nahođenju određuje što je dobro ili zlo; zmije (doslovno: zmijac) krinka i ono što je protivno čovjeku. Premda postoji određena razlika između vrta (u prijevodu raj) i edena (stepa?), edenski vrt (hebr. korij. ʻdn: uživanje), na određeni način okvir je moralnog djelovanja: Jahvin vrt (eden) suprotstavljen je pustinji.27 Izjednačavanjem objektivne podloge simbola s čistim simbolizmom i simbola s ekstremnim realizmom izrodi se u svašta. Mišljenje, stav o biblijskom tekstu nije strogo propisan, tako i nikako drukčije, ali ne može se u tekst trpati ili izmišljati čega tamo objektivno nema. Ako već postoji Sitz im Leben - trebalo bi ga uvažiti i pristupati Bibliji u njenom totalitetu (holistički).
Prije nego nastavimo o pristupu Svetom pismu, vratit ćemo se pitanju teze o nepostojanju grijeha. Primisao na nešto grešno ne će samim time ubiti meduzu u morskim dubinama, pa ona tako može, ostane li čovjek samo na primislima, bezbrižno živjeti svoju „vječnost“, ali će joj ljudski grješni čini prema okolišu (oceanima) prikratiti „vječnost“. Ljudsko biće, kao i drugi živi organizmi, ima mehanizme zaštite od bolesti, ali oni mogu biti narušeni i samim njegovim djelovanjem. Ono što je nekad bilo lako izlječivo nemarom može postati mnogo teži problem (nekontrolirano korištenje antibiotika, nepravilna prehrana, nedovoljno kretanje i neredovito spavanje, opijanje, drogiranje).
Da se razumijemo, alkohol i cigarete nisu po sebi grijeh, ali zlouporabljeni jesu uzročnici ovisnosti, a njihovo dugoročno konzumiranje vodi narušavanju zdravlja. Što je tu „grešno“? Postavimo situaciju u kojoj čovjek, kojemu su poznate štetne posljedice alkohola i cigareta, odluči ih konzumirati; ili, duhanska industrija, koja će unatoč znanju što prodaje iste, nastojati propagirati pušenje među mlađom populacijom, čak i djecom; ili pak onaj koji zna nešto, što bi moglo štetiti drugom, ništa ne učini kako bi ga upozorio ili spriječio od štete, a mogao je. Zašto bi laganje i neiskrenost bili grijeh? Sigurno je da svako laganje nije grijeh: u ratu sakriti nekoga i slagati kako ne znaš gdje je, onima koji bi ga mučili i ubili. No, laganje može biti i uzrokom nepravde: nekoga nepravedno optužiti. I ne znači da stres može biti (samo) uzrokovan grijehom, ali, namjerno dovesti srčanog bolesnika u stresnu situaciju, itekako je grješno.
Autor također, kao argument nepostojanja grijeha, odnosno kako grijeh ne uzrokuje bolesti i smrt, navodi stanice raka. Prvo što treba raščistiti je tzv. „besmrtnost stanica tumora“. Kao i za turritopsis nutricula, značenje tog pojma neprimjenjivo je u njegovoj filozofskoj definiciji, u teološkoj još manje: što je besmrtno ne može umrijeti, a kao što je poznato, smrću oboljelog umire i tumor, osim ako se umjetnim putem ne održava na životu. Besmrtnost uključuje samoodrživost, a ne neki vanjski uvjet („dadilju“,) koji bi je održavao na životu. Stanice raka, hranjene od matičnog organizma ili umjetno u laboratoriju žive, a kad izvor nestane, one umiru. Drukčije sročeno, hipotetička besmrtnost kao bezgranično održavanje života jednog bića ne odgovara stvarnosti i praktično je neodrživa, jer besmrtno nije smrtno. Grijeh, kako ga Kritičar razumijeva i kao takvog osporava, nema puno zajedničkog s realnim pogledom na grijeh. Već smo naznačili kako grijeh ljudskim nemarom i neodgovornim djelovanjem postaje izvorom nereda u prirodnoj ravnoteži. Koja neodgovorna ponašanja mogu uzrokovati rak? Zagađenost okoliša, nuklearna zračenja, UV zrake zbog ozonskih rupa, mutacije na DNA, prouzrokovane udajom srodnika u prošlosti ili sad, incestom također; sve prouzrokovano neodgovornim ponašanjem. Sve nas to upućuje na grijeh kao jedan od uzroka i bolesti u krajnjoj crti. Opisivanje kako rak nastaje ništa nam ne govori o njegovim uzročnicima, a još manje uvjerava kako grijeh ne može imati nikakve veze s nastankom bolesti kao što je rak. Zanimljivo je da autor ne navodi uzročnike raka koji imaju izvor u neodgovornom ljudskom ponašanju, previđa ili zanemaruje jednu od glavnih sastavnica izjave koju kritizira: pretenciozno bi bilo i svaku negativnu posljedicu zbog koje dođe do bolesti pripisivati grijehu, kako se ističe izjavom: „... postoji veza između grijeha i bolesti. Ovo se ne događa u svakom pojedinačnom slučaju, ali je univerzalni zakon.“28 Opet i u ovom slučaju imamo klasičnu zamjenu konteksta: priča o smrtnosti i besmrtnosti stanica „ugurana“ je u govor „onostrane vječnosti“.29 Navedeni argument je primjer logičke pogreške gdje se dva različita značenja dovode u istu ravan, isti kontekst; i premda postoji prividna logičnost („zvuči logično“), zaključak je pogrešan. Nema u tome nikakvog 'paradoksa' i 'teškog odgovora' ako se drži do načela formalne logike.
Zaključno, možemo se povesti izjavom ateiste Ž. Tadića : „Za ovo je kriva vjera u kršćanskog boga, a ovo je samo jedan primjer kako vjera uništava“,30 ili se urazumiti i uvidjeti da su ovo samo neki primjeri kako grijeh kojeg ljudi čine uništava. Međutim, ne ćemo implicirati rješenje kakvo se neizravno implicira za religiju kao „izvora“ nereda: uklanjanje izvora krivnje – čovjeka. Autor Željko Tadić nije ponudio uvjerljive argumente za nepostojanje grijeha. Iz nekog je razloga zapostavio ili umanjio bitna područja, kao što su ekologija i etika i koja bitno mijenjaju sliku o grijehu, nego kad se sagledava samo u svjetlu prirodnih aktivnosti bez upliva čovjeka. Promjenom naziva sadržaja isti ne će nestati, tako ni neki zamjenski pojam za grijeh ne će učiniti da ʻgrijeh ne postojiʼ.
Prema tome, možemo izvesti ovaj zaključak: ljudski čini mogu biti grješni, njima se može negativno utjecati na životni okoliš – floru, faunu, kao i zdravlje; ali bi bilo neopravdano svaku štetnu ili pogubnu posljedicu za život ljudi, život uopće, pripisivati grijehu. Onaj tko zastupa tezu apsolutnog uma nijekat će postojanje grijeha, dok će proceduralni um u svemu vidjeti posljedicu grijeha: što je za filozofiju utemeljenu na Kantovim zasadama nerazumno.
(Nastavlja se...)
Siniša Mujabašić
1 Mario BERNADIĆ, Ljubi Boga iznad svega. Treba li Boga dokazivati?, Katolički tjednik, 2/15. Siječnja 2012. 10.
2 Usp. isto.
3 Ž. TADIĆ, „Obrazovanje kao najmoćnije oružje“, http://ateizam.org/index.php/obrazovanje.
4 „Je li besmrtna meduza neobjašnjivo božje čudo kao što su i zemljotresi, vulkani, orkani i tsunamiji? Da, ovo mogu biti neobjašnjive božje kazne ili posljedice grijeha, ali samo za neobrazovane i neupućene. Sada znamo kako nastaju zemljotresi, znamo što su vulkani i orkani. Znamo da to nisu božje kazne nevjernicima, znamo da grijeh nema nikakve veze s prirodnim nepogodama u kojima ljudi stradavaju. Odroni zemlje i blata, nisu ništa drugo do posljedica djelovanja prirode. Ako ćemo uključiti maštu možemo doći do zaključka da je ljudski “grijeh” utjecao na pogoršavanje uvjeta života i doveo do osiromašenje i erozije tla, ali budimo iskreni, ovo nema veze s grijehom o kojem nam govore u crkvama. Zar je grijeh stvoriti njivu koja će dati poljoprivrednu kulturu od koje će se nahraniti stanovništvo? Čak i ako ćemo zbog toga raskrčiti šumu? Ovo nema veze s biblijskim poimanjem grijeha jer ovaj problem u mnogome nadilazi religijske okvire.“ (Ž. TADIĆ, “Učenje o grijehu je štetno”, http://ateizam.org/index.php/car-je-gol-arhiva/266-ucenje-o-grijehu-je-stetno).
5 „U Africi iz praznovjerja koje je u velikoj mjeri uzrokovano religijom albino osobe nisu sigurne, obeščašćenje obitelji se u islamu kažnjava smrću, a “idoli” drugih religija nisu podobni niti u jednoj religiji, zato nemamo više veličanstvene kipove Bude u Afganistanu (11, 12), iz tog razloga je uništavana kultura američkih starosjedilaca a stanovništvo je prisilno pokrštavano, a za to sve su kršćani imali uporište u Starom Zavjetu.“ (Ž. TADIĆ, „Biblijske bajke i mitovi“, http://ateizam.org/index.php/car-je-gol-arhiva/265-biblijske-bajke-i-mitovi-arhiva).
6 Usp. M. BERNADIĆ, Ljubi Boga iznad svega. Treba li Boga dokazivati?, 10.
7 “I dalje se niste uvjerili da kršćani vjeruju u svaku riječ biblije? U uvodu svoje knjige The bible is no fairy tale (13) John Hellen piše: Kršćanin sam i bez imalo sumnje vjerujem da je svaka riječ u bibliji istinita.” (Ž. TADIĆ, „Biblijske bajke i mitovi“).
8 A. von Harnack, H. J. Holtzman (religijsko-povijesni smjer), Karl Barth (dijalektička teologija), Rudolf Bultmann (Egzistencijalna teologija) i dr. (vidi: „Smjerovi teologije Novog zavjeta u protestantizmu 20. stoljeća“, u: Ivan DUGANDŽIĆ, Biblijska teologija Novog Zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 29 – 43).
9 Raymond E. BROWN, Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 31 („Kako čitati Novi zavjet“, 9 – 45).
NADAHNUĆE: (1) Neki zastupaju stajalište da je nadahnuće SP pobožno teološko uvjerenje koje nema vrijednosti; (2) Ne priklanjajući se ni pozitivnom niti negativnom stavu glede nadahnuća, mnogi smatraju pozivanje na nadahnuće potpuno neprikladnim za znanstveni pristup Svetom pismu; (3) Drugu krajnost ropskog tumačenja Biblije predstavljaju oni koji toliko naglašavaju božansko nadahnuće da postaju nevažna ograničenja ljudskog pisca; (4) Veliki broj tumača zastupa srednju poziciju.[9] Oni prihvaćaju nadahnuće, smatrajući ga važnim za tumačenje SP; ali ne misle da je Božja uloga kao autora uklonila ljudske ograničenosti. (usp. isto, 29 – 30).
OBJAVA: (1) Radikalni kršćani niječu postojanje bilo kakve objave koja bi došla od Boga a koja bi bila drugačija od one što je već uključena u stvaranju. Pozivajući se na metafiziku ili na svoje razumijevanje Boga, oni smatraju praznovjernima sve izreke o kojima se tvrdi da potječu odozgo. Prema tome, oni ne smatraju da Sveto Pismo sadržava božansku objavu, isto kao što odbacuju i nadahnuće Svetog Pisma; (2) Drugi koji vjeruju u božansku objavu, ne daju joj veliku ulogu u tumačenju, kao što ne dopuštaju postojanje inspiracije; (3) Mnogi konzervativniji kršćani gledaju na SP kao na plod objave, tako da je svaka riječ Pisma sadrži božansko priopćenje istine ljudskim bićima; (4) Drugi kršćani, ne nalazeći objavu u svakom biblijskom ulomku, tvrde da Sveto pismo nije objava nego je sadrži (usp. isto, 31 – 32).
10 „Ako nam se bog ne može ili ne želi objaviti pred kamerama onda bi barem mogao demonstrirati jedno od čuda koja se spominju u bibliji: oživljavanje mrtvih i njihovo ustajanje iz grobova, može nam demonstrirati jednostavnija čuda kao što su pretvaranje vode u vino ili krv, pretvaranje štapa u zmiju, hodanje po vodi, razdvajanje crvenog ili nekog drugog mora (ako je more prevelik zalogaj može barem pripomoći kod poplave ili tsunamija, što bi spasitelji veoma cijenili) a gorenje bez sagorjevanja bi spasilo mnoštvo drveća što bi nesumnjivo pomoglo u očuvanju planeta a istovremeno bi spasilo mnoštvo siromašnih koji umiru svake zime od hladnoće. Ipak ni jedno od ovih čuda ne nalazimo izvan biblije (osim slučajnosti koje kršćani nazivaju božjim čudima). Sada ne nalazimo ni jedno biće iz biblije poput Nefila, satira, ili zmajeva iz otkrovenja, a ni za Bigfoota kao ni za Nessie nemamo dokaze, štovise, u slučaju Nessie nesumnjivo se radi o prevari.“ (Ž. TADIĆ, „Biblijske bajke i mitovi“).
11 Lk 11,29 (Mk 8,12; Mt 12,39; 16,4).
12 „Biblija nam spominje najmanje dva uznesenja na nebo, što ne uključuje razdoblje kada je bog hodio medu ljudima. Zanimljivo je kako se niti jedno uznesenje nije dogodilo otkad su se ljudi opismenili i kada su mnogi mogli zapisati ono što su doživjeli i vidjeli, što bi bog definitivno mogao iskoristiti.“ (Ž. TADIĆ, „Biblijske bajke i mitovi“).
13 „Smrt nije posljedica grijeha! Ako Isus odnosi grijeh, i ako je pobijedio smrt, kršćani ne bi umirali. Naravno, kršćani imaju drugačije viđenje ovog problema, oni govore da se misli na tjelesnu smrt.“ (Ž. Tadić, „Učenje o grijehu je štetno“).
14 “Smrt je baš poput bolesti u prošlosti nedokučiva, tajanstvena i jača od ljudi. Stoga je mnogi smatraju nadnaravnom, od boga ili vraga. Ali baš kao i na primjeru bolesti nemamo razloga vjerovati da je to istina. Sam proces umiranja je prilično dobro dokumentiran. Smrt je čak i neophodna u razvoju čovjeka.“ (Ž. Tadić, „Učenje o grijehu je štetno“). Usporedi s prethodnom bilješkom.
15 Usp. „Tisuća“ u: J. CHEVALIER – A. GHEERBRANT, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983.
16 Usp. Post 5.
17 Usp. 2 Pt 3,8.
18 Usp. Ps 84,1.
19 Izr 10,27.
20 Iz 60,20.
21 Ps 90,12.
22 Ps 90,10.
23 Ps 90,1.
24 Ps 90,2.
25 Ps 90,4.
26 Usp. Wilfrid J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet. Spomen obećanja – III. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 135.
27 Usp. „Knjiga Postanka“, u: Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama i iz „La Bible de Jérusalem“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 2,8 bilj. l, 2,17 bilj. d.
28 Citirano prema navodu Ž. Tadića: http://www.sullivan-county.com/identity/sin_illness.htm.
29 “Prvo, vidimo da je smrt neophodna kako bi nadomjestila bolesne i oštećene stanice. Čak i kada bi kršćani rekli da se oštećenja stanica događaju zbog grijeha, i dalje imaju poteškoću objasniti zašto je smrt neophodna da se te oštećene stanice zamjene. Jer vidimo da bolest (rak) ne nastaje kada stanice umiru, nego kada ne umiru. životni ciklus stanice rađanje-dioba-umiranje je normalan proces, a besmrtne stanice su zapravo one koje stvaraju probleme ... I dalje je teško odgovoriti na mogući kršćanski argument da je besmrtnost stanica prvobitna božja namjera te da su tek grijehom besmrtne stanice postale smrtonosne. Ali ovaj argument kršćanima ne olakšava stvar jer onda ne mogu objasniti taj paradoks da je čovjek zdrav sve dok su mu stance smrtne, a bolestan je kada postanu besmrtne.“ (Ž. Tadić, „Učenje o grijehu je štetno“). Usporedi s bilješkom 13.
30 Ž. TADIĆ, „Biblijske bajke i mitovi“.
