Nedavno je u župu Krista Kralja na zagrebačkom Trnju dolazio kao gost jedan svećenik, u želji da sa svojim prijateljima podijeli radost krštenja njihova djeteta, i kako ranije nije imao priliku ovamo dolaziti, dosta je lutao trnjanskim ulicama, dok konačno nije došao na Trg Kardinala Franje Šepera 1, gdje se nalazi ovdašnja župna crkva. Kad je došao rekao je župniku, piscu ovih redaka: „Jedva sam vas našao! Puno sam lutao, dok vas konačno nisam našao!“ Župnik mu je na to odgovorio: „Nije lako naći Krista Kralja!“ Svećenik se na to samo nasmiješio, prihvaćajući ovaj znakoviti župnikov govor.
I nije, doista, lako naći Krista Kralja, svega stvorenoga. Prošli su mnogi vjekovi u ljudskom rodu, pa čak i u samoj Kristovoj Crkvi, da bi se otkrilo, makar i djelomično, neizmjerno bogatstvo Kristova Kraljevstva već ovdje na zemlji. U potpunosti ćemo ga otkrivati cijelu vječnost kad budemo u onostranosti.
Pojam kralja u čovječanstvu općenito
Na starom Istoku, izvan biblijskoga Izraela, kraljevska se čast temeljila na mitologiji onoga vremena. Kralj je bio posrednik između Boga i ljudi, božanstveno biće, ne čovjek poput podložnika, i bez njega se ništa dobro nije događalo u njegovom kraljevstvu. U toj svojoj nadljudskoj uzvišenosti, kraljevi su se, ne samo smatrali, nego često i nazivali bogovima. Ova mitologija se s vremenom proširila po čitavome svijetu, pa tako onda slične nazive nalazimo i kod nekih rimskih careva, koji su u svečanim i odlučnim trenucima javno istupali, usmeno ili pismeno: "Ego Divus et Rex!" - Ja bog i kralj!
Koliko god nas čudi ovakvo mitološko gledanje na kraljeve u to staro vrijeme, ono, ipak, nije bilo slučajno i nije bez veze nastalo. U čovjeku je, možemo reći, živjela neka skrivena želja za takvim upraviteljem i vođom, koji bi ga sigurno i dobro vodio, braneći ga od svega zla i omogućavajući mu svako dobro.
Kao da je Bog kroz tu mitologiju starih poganskih naroda, na osobiti način objavio Krista Kralja, koji će, doista, biti i više nego božanstven kao čovjek, jer je On i Bog. I taj Bog je u Isusu Kristu, za razliku od kraljeva iz mitologije, koji su se svojim "božanstvom" udaljili od svojih podložnika, sišao k svojim podložnicima s velikom ljubavlju i sa svim svojim Božanstvom, postavši jedan od nas ljudi, da bi mi mogli biti baštinici vječnoga i nebeskoga života. On, dakle, obrnuto od kraljeva ovoga svijeta, ostavlja svoju nebesku veličinu, prihvaćajući našu ljudsku sudbinu u ovoj "suznoj dolini", da bi sve nas doveo u svoje "vječno i sveopće kraljevstvo", kako bi i mi jednoga dana bili stanovnici neba.
Kralj kod izabranog naroda
Izrael, kao Božji narod, ima u svom povijesnom početku samoga Boga za kralja. I onda kad su Izraelci pomišljali da bi bilo dobro da imaju kralja poput ostalih svojih susjeda, sami njihovi vođe, koje su u početku zvali sucima, odvraćali su ih od takve namisli. Tako čitamo u Knjizi Sudaca, kako im je sudac Gideon odgovorio na njihovu želju da im on bude kralj: "Ne, neću ja vladati nad vama, a ni moj sin; Jahve će biti vaš vladar." (Suci 8,23)
Prvi pokušaj uspostave kraljevske službe u Izraelu bio je po Gideonovom sinu Abimeleku, koji se bio sam proglasio kraljem. Ali, kako ga narod u cjelini nije prihvatio, pobunjenici su ga ubili po nekoj ženi, koja mu je s kule bacila žrvanj na glavu i tako mu zadala smrtni udarac. On, pak, da ne bi neslavno završio svoj život, umirući je zamolio svoga pratioca da ga mačem probode i ubije, kako se ne bi reklo da je poginuo od ženske ruke. (usp. Suci 9,54)
Kasnije čitamo, kako je sam narod zahtijevao od suca i proroka Samuela da im postavi nekoga za kralja, jer su, nakon što se Samuel radi starosti povukao, njegovi sinovi loše nastavili sudačku službu. Samuel je tada potražio savjet od Boga i Jahve mu je ovako odgovorio: "Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima." (1 Sam 8,7)
Iz ovoga se vidi, da je Božja misao bila drugačija od misli naroda, ali im Jahve nije htio oduzimati darovanu slobodu, pa je i Samuelu savjetovao da im učini po njihovoj volji, izražavajući žaljenje što se takvo što događa.
Kako je narod insistirao da im Samuel, ipak, pomaže nekoga za kralja, i nakon što mu je to i Jahve savjetovao, on je tada pomazao Šaula za prvoga izraelskog kralja. Kasnije je jednao, po nadahnuću i zapovijedi Božjoj, učinio i s Davidom.
Izraelski kralj ne može biti samovoljni i apsolutni despot. On mora biti, iz naroda za narod, koji će biti ujedno i Božji i njihov izabranik. On ne će biti onaj, koji će se nadmetati nad svoje podanike i zadavati im strah u kosti, nego će biti njihov vođa, koji će ih u ime Božje, po naputku Božjem voditi. Na taj će način Bog i dalje voditi Izraela.
Nad kraljem je morao bdjeti prorok. Proroci su morali reagirati ukoliko se kralj osili i postane poput kraljeva ovoga svijeta. Osobito bi žestoko reagirali u slučaju kraljevih idolopoklonstava, tj. njegovih klanjanja krivim bogovima, ili idolima, što se znalo češće događati, radi raznoraznih poganskih utjecaja na Izrael. Posebna opasnost je dolazila iz bračnog zajedništva, ukoliko je kralj imao za ženu neku poganku.
Za izabrani Božji narod Izrael, a onda, možemo reći, i za sve koji slijede biblijski nauk, to jest za one koji vjeruju u objavljenu riječ Božju u Bibliji, - svaka vlast je od Boga. Bog se služi i zlim vladarima da bi naše krivudave životne staze ispravljao. Tako je babilonski kralj Nabukodonozor, koji je Izraelce odveo u babilonsko sužanjstvo, bio sredstvo, kojim je Bog omogućio Izraelu da je mogao vidjeti svoje opasno udaljenje od svoga saveznika - Boga. I perzijski kralj Kir bio je, također, Izraelu znak od Boga, jer je Bog po njemu htio poniziti i pobijediti ohologa babilonskoga kralja, te omogućiti Izraelcima izbavljenje iz dugogodišnjeg sužanjstva.
Nakon pada Davidove kraljevske dinastije, 16. ožujka 587. godine, dakle, s vremenom Izraelova odlaska u babilonsko sužanjstvo, sve više se u Izraelu javlja misao o Pomazaniku Božjemu, koji više neće biti toliko knez ovoga svijeta, koliko Božji zastupnik. Tako čitamo u Psalmu 2: "Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče: Ti si sin moj, danas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske." (Ps 2,7-9) Radi toga nije uspjela uspostava izraelske monarhije u vrijeme Jude Makabejca i sina mu Šimuna. Sve misli Izraelaca bile su okrenute prema Mesiji - Pomazaniku - Kristu. Šteta da su farizeji otišli previše uskogrudno u očekivanje Mesije. Oni su mislili da će Mesija usrećiti samo Izrael. Očekivali su da će samo njima donijeti blagostanje, a On je došao donijeti bogatstvo svake dobrote za sve ljude. Posebno za grešnike. Takvoga Mesiju farizeji nisu mogli prihvatiti. Bog, koji ljubi i grešnika bio je njima na sablazan.
Kralj Novoga Zavjeta - Krist Kralj
Novi Zavjet u središte svoga navještaja stavlja kraljevstvo Božje. Ivan Krstitelj, kao preteča Isusov naviješta: "Obratite se - jer je blizu kraljevstvo nebesko." (Mt 3,2) Isus, također, govori: "Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!" (Mk 1,15)
I jedan i drugi navještaj govori o uspostavi novoga poretka na zemlji. Ali ne nekog čisto zemaljskog poretka, pogotovo ne poretka sile, moći, blagostanja.. Takvo što nije se moglo osjetiti ni u Ivanovim, niti u Isusovim riječima. Isus je kao Mesija i kralj bio oslobođen svake političke primisli. On nikada nije pokazao da pretendira na Davidovu zemaljsku stolicu. Isus ne niječe vlast Herodovu, niti je protiv rimskoga cara. "Podajte caru carevo - a Bogu Božje!" - rekao je onima koji su ga iskušavali.(Mk 12,17) Ali, nije, međutim, ni proturječio Natanaelu kad mu je rekao: "Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov." (Iv 1,49) No, nije se dao ni zakraljiti: "Kad saznade da će doći da ga na silu uhvate i učine kraljem, opet krenu, posve sam, u goru." (Iv 6,15) Kasnije je, na kraju svega, pristao da mu kliču kao kralju pri ulasku u Jeruzalem: "Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov!" (Iv 12,13) Učenicima je obećao kraljevstvo nebesko, gdje će sjediti za njegovim kraljevskim stolom i na njegovim sudačkim stolicama: "Vi ste oni koji ste u mojim kušnjama uvijek ostali sa mnom, zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest Izraelovih plemena." (Lk 22,28-30)
Farizeji, i druge židovske sljedbe iz Isusova vremena, nisu mogli prihvatiti Isusa kao Mesiju. Oni su očekivali Mesiju osloboditelja, bogataša, koji će im dati moć i slavu, te gospodstvo nad drugim narodima. A Isus, umjesto da nad svojim sljedbenicima gospoduje, on svima služi. To je za tadašnje narodne vođe bila sablazan. I kad ga je mnoštvo počelo slijediti kao Mesiju, oni su osjećali u savjesti da moraju sve učiniti kako bi takvo nešto spriječili. I tada odlučiše, da ga optuže i dadu ubiti.
Ali ono što je njima smetalo i radi čega su oni odlučili da se Isus smakne, to nije moglo proći kod Pilata. S time što je On govorio da je Sin Božji, oni nisu mogli doći pred Pilata, jer to njemu uopće ne bi ništa značilo. Zato su pred Pilatom iznijeli tužbu drugačijeg sadržaja: "Ustanovili smo da ovaj buni narod i zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj." (Lk 23,2) Takve tvrdnje su Pilata, kao rimskog upravitelja, itekako zanimale, pa je onda i pitao Isusa: "Jesi li ti židovski kralj?" (Lk 23,3) Ali brzo nakon razgovora s Isusom Pilat je rekao svjetini: "Nikakve krivnje ne nalazim na ovome čovjeku." (Lk 23,4) Drugačije im nije ni mogao odgovoriti, jer mu je Isus jasno rekao: "Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu." (Iv 18,36)
Iznenađujuće je, ali istinito, da su narodni starješine, radi Isusove likvidacije, bili spremni i na vlastito poniženje, tj. da priznaju rimsku vlast, samo da bi se Isusa osudilo na smrt: "Pilat je nastojao da ga oslobodi, a Židovi su vikali: Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru! Svaki koji se pravi kraljem protivi se caru." (Iv 19,12)
Izrugivanja, kao "Zdravo kralju židovski" (Mk 15,18), pa natpis na križu "Isus Nazarećanin, kralj židovski" (Iv 19,19), te ismijavanja kao "Ako si zaista kralj židovski, spasi sam sebe" (Lk 23,37) govore o Kristu Kralju, ali ne kralju koji postaje kralj "ognjem i mačem", nego neizmjernom Božjom ljubavlju. Jedino ga je od svih zločinaca najbolje shvatio i upoznao desni razbojnik, koji ga je na križu zamolio da ga se sjeti u svome kraljevstvu.
Isusovo kraljevsko dostojanstvo postalo je najvidljivije na njegovu križu. Tu on za svoje progonitelje moli, prašta im i ljubi ih do kraja - do zadnje kapi svoje krvi.
Isusovo kraljevstvo živi i djeluje ovdje na zemlji u njegovoj Crkvi, koja nastavlja njegovo djelo spasenja. Svi oni koje je "istrgnuo iz vlasti tame"(usp. Kol 1,13), hode, naime, u svjetlosti, dok god se daju obasjavati zrakama njegova Božanstva. Oni u Kristu čine djela spasenja za ovaj svijet, nadvladavajući zlo i grijeh Isusovom dobrotom i ljubavlju.
Ivan apostol govori u Knjizi Otkrivenja da će na kraju svega pobijediti Jaganjac Božji: "Tada mi anđeo reče: Piši: Blago onima koji su pozvani na Jagančevu svadbenu gozbu!" (Otk 19,9)
Kristovo se kraljevstvo uspoređuje s kvascem, sa zrnom gorušičinim, žitom, obilnim ribolovom. Ono je milost, koja nije ničim zaslužena i ponuđeno je svim ljudima kao čisti dar. "Okorjeli u zlu neće baštitniti Kristova i Božjega kraljevstva", veli sveti Pavao, na više mjesta. (usp. 1 Kor 6,9; Gal 5,21; Ef 5,5) Slično veli i apostol Ivan u Otkrivenju: "Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata! Vani ostaju psi i vračari, bludnici i ubojice, idolopoklonici i svi koji ljube i govore laž." (Otk 22,14-16)
Koje li razlike između kraljevstva zemaljskoga i kraljevstva nebeskoga! Kraljevstvo zemaljsko je ograničeno, naoružano, ratoborno, nasilno.. Kraljevi vladaju i gospoduju u palačama, u grimizu, sa zlatnom krunom… Imaju znakove lava, orla, zmaja, opasnih zvijeri i ptica koje zastrašuju..
Nebesko kraljevstvo je neograničeno i nenaoružano. Najveći je u njemu onaj, koji poslužuje, a najjači koji čini najviše dobra. Ovo je kraljevstvo prožeto duhom Božjim. Kralj ne kraljuje iz palače, nego iz štalice; kruna mu je trnova, a ne zlatna, a prijestolje mu je križ na koji je prikovan i s kojega ljubi tako snažno, da i razbojnik može ući u raj i da rimski satnik, poganin, koji je sudjelovao u smaknuću Krista Kralja, može uskliknuti: "Zaista, ovaj bijaše Sin Božji!" (Mk 15,39)
Znakovi Krista Kralja nisu krvoločne životinje, nego umiljato janje, koje ne bježi pred klanjem. Krist Kralj ne šalje druge u smrt, nego sam umire da bi drugi živjeli.
Kažu da su kralja Normana Kunda (+ 1088.) nagovarali njegovi velikaši da se upusti u ratovanje i na taj način proširi svoje kraljevstvo, ali da će i sebe kao kralja na taj način, također, proslaviti. Ali, kako nisu mogli kralju slavom udariti u glavu, i kad je odbio njihov savjet, onda su mu pokušali laskati kako je moćan, i uvjeravati ga kako bi u toj svojoj moći mogao proširiti svoje kraljevstvo i bez rata. Ali ni tada nisu uspjeli. Umjesto da im zahvali na laskanju, ovaj miroljubivi kralj poveo ih je na obalu mora i, okrenuvši se prema valovitom moru, ovako znakovito uzviknuo: "Ja kralj sjevernog kraljevstva, čiju zapovijed slušaju i vrše narodi i puci, zapovijedam tebi more i tvojim valovima da se smjesta smirite..." Dakako da se ni valovi ni more nisu smirili. Ali, kralj je svojim velikašima dao do znanja da je samo jedan Kralj moćan, čijemu "kraljevstvu neće biti kralja" (Lk 1,31) - Krist Kralj.
Krist Kralj je nas pozvao i pomazao za dionike svoga kraljevskog, svećeničkog i proročkog dostojanstva. U slavlju Euharistije smo već sada dionici njegove Kraljevske i nebeske večere, koju ćemo s Njim jednom u punini blagovati u nebu.
Vrlo je znakovito da je Crkva čekala devetnaest stoljeća, da bi nam liturgijski predočila najidealnijeg kralja ljudskoga roda - Krista Kralja svega stvorenja. Možda to nije ranije učinila zbog lošeg glasa, na kojem su bili mnogi kraljevi u proteklim vremenima, pa je tek onda, kad su kraljevstva ovoga svijeta počela nestajati, željela pokazati ideal svakog ljudskog vladara.
Svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja uspostavio papa Pio XI. 1925. godine. Sve do II. Vatikanskog koncila ova se svetkovina slavila u nedjelju prije Svih Svetih, da bi se liturgijskom reformom II. Vatikanskog koncila stavila na zadnju nedjelju liturgijske godine, čime nas Crkva kao vjernike na poseban način uvodi u predokus Kristova vječnog i sveopćeg kraljevstva.
vlč. Alojzije Žlebečić
