Pater Bonaventura Duda Ofm, u svojim propovijedima govori o trostrukom Isusovom Dolasku: o Dolasku koji su naviještali proroci tj. o utjelovljenju Sina Božjega; zatim o Dolasku, koji se događa u slavlju svakog sakramenta, posebno u slavlju Euharistije; i o konačnom i slavnom Dolasku Kristovu, koji će biti na svršetku svijeta. Ako ovako gledamo na vrijeme Došašća, onda je ono trajno prisutno u sve dane našega kršćanskoga života.
Došašće, kao posebno slavlje u liturgijskoj godini, i kao priprema na Božićne blagdane, kroz četiri nedjelje prije Božića, slavi se u Crkvi na Zapadu od polovice šestoga stoljeća. Kroz povijest se ovo adventsko vrijeme obogatilo raznim događajima, koji su kao neka poveznica svega događanja kroz slavlje Božićnog misterija u dosadašnjoj povijesti Crkve.
Tako su Mise zornice nastale veoma rano, po nekima već u petom stoljeću, odmah nakon Kalcedonskog sabora (
U adventu su se posebno štovali i neki sveci. Tako, primjerice, sveta Barbara, svetica i mučenica iz prijelaza iz trećeg na četvrto stoljeće, kojoj je odrubljena glava, negdje oko 306. godine. Na njezin blagdan, 4. prosinca, običavalo se odsjeći neku grančicu, obično s trešnje, i staviti u vodu, tako da bi do Božića procvala, što je znakovito govorilo, da čovjek i nakon što mu je glava odijeljena od tijela, tj. i kad je pogubljen, ipak živi. Ono što je u očima svijeta mrtvo, pred Bogom je u mogućnosti da bude zauvijek rascvjetano. Procvjetala grana je tijekom zime i svojevrsno čudo prirode, što onda govori o čudesnom rođenju Sina Božjega.
Poslije svete Barbare, osobito je omiljen i slavljen sveti Nikola (6. XII.), svetac iz četvrtog stoljeća, koji je, kako mnogi smatraju, bio na Nicejskom saboru (
Štovanje svetoga Nikole bilo je najprije povezano s blagdanom Nevine dječice, koji slavimo odmah po Božiću. U tom slavlju uobičajilo se obući dječaka u biskupsko odijelo, što je oslikavalo dostojanstvo prvih nedužnih i nevinih mučenika. Kako se, međutim, kroz ovo slavlje događalo svašta, Crkva je ovaj običaj dokinula na saboru u Konstantinopolu (867-70).
Poslije toga su se na temelju legende, nastale u Francuskoj, prema kojoj je sveti Nikola oživio tri mladića, koji su išli iz Pariza na studij u Atenu i na putu bili ubijeni od razbojnika, da bi ih potom sveti Nikola oživio, izvodilo razne kazališne predstave, osobito po konviktima i samostanskim školama, gdje se posebno štovalo svetog Nikolu kao zaštitnika dječaka.
U 13. stoljeću profaniralo se svetoga Nikolu u posjetitelja djece, u što se lijepo uklopila legenda o tri kćeri, kojima je ovaj svetac pomogao da se uz potrebni miraz mogu udati. Od tada je i običaj da djeca navečer ostave čizmu pred vratima sobe, ne bi li ujutro našli kakav dar od svetoga Nikole. Dolazak svetoga Nikole djeci kasnije je pojačan anđeoskom pratnjom, a onda i pratnjom vraga, koji prijeti djeci. U svemu tome ima puno evanđeoske istine, kao i specifično katoličkog vjerovanja.
Kad su neke od europskih zemalja u 16. stoljeću bile zahvaćene protestantizmom, koji ne štuje svece, tada se Nikolinje preimenovalo u „Dijete Isus“, koji dariva djecu o Božiću. S vremenom je od maloga Isusa nastao veliki darovatelj „Božićnjak“ ( od 1837. godine „Weihnachtsmann“), kojega su nazvali „Djed Božićnjak“, da bi kasnije, pod utjecajem bezboštva, od Djeda Božićnjaka nastao “Djed Mraz“.
U Adventu se posebno štuje i sveta Lucija mučenica, čiji je blagdan 13. prosinca. Njezino ime znači Svjetlana i znak je najave „sunca Pravde“, koje dolazi u Isusu Kristu. U nekim europskim zemljama običaj je da u Adventu najstarija djevojčica u kući prva ujutro ustaje i u bijeloj haljini, sa zelenim vijencem na glavi, ispletenim od zelenila, u koje su utaknute upaljene svijeće, budi obitelj i poslužuje ih doručkom u krevetu. (Zanimljivo, da ovaj katolički običaj protestanti nisu uspjeli uništiti u inače protestantiziranoj Švedskoj!)
Neki na Lucijino stavljaju pod jastuk imena mladića ili djevojaka, koje bi željeli jednoga dana zaručiti, i koji zadnji, na Badnji dan ostane, taj je onaj kojega Bog predlaže.
Među Hrvatima u Gradišću, a onda i ovdje u domovini, običaj je da se na blagdan svete Lucije sije pšenica, koja do Badnjaka naraste. Na Badnjak navečer se u nju stave tri svijeće, koje se zapale, kao znak Presvetog Trojstva u kući.
Jedan vrlo lijepi adventski običaj nastao u protestantskoj pobožnosti, a to je „Adventski vijenac“, koji svojom simbolikom sve više osvaja i sestrinske crkve izvan protestantizma, pa možemo reći, da je ovo ekumenski običaj crkve našega vremena. Adventski vijenac nalazi se svugdje u kršćanskom svijetu, i gotovo da nema ni jedne veće trgovine koja ga ne bi ponudila svojim kupcima u vrijeme prije Došašća.
Evo kako je nastao: Protestantski pastor Johann Heinrich Wicher je 1883. godine u Hamburgu utemeljio zavod za zbrinjavanje ugrožene mladeži i uoči jednog Adventa došao je na ideju da na prvu nedjelju Došašća upali svijeću na vijencu koji je načinio zajedno sa štićenicima od zelenila. Tako je onda svaki dan palio po jednu svijeću, tako da su na Badnjak gorjele 24 svijeće. Kasnije se, iz praktičnih razloga, paljenje svijeća upriličilo samo nedjeljom, pa su tako ostale za paliti samo četiri svijeće.
Ovaj vijenac je pun simbolike i to, najprije, po svome izgledu. On je okrugao kao prsten, pa je po tome znak vječnosti, koja nema svoga početka ni svršetka. Osim toga, ovaj vijenac je poput jedne krune, kojom su se u prošlosti odlikovali razni velikani. A tko je veći od Božića, da bi ga ljudski rod odlikovao?! Vijenac je ispleten od zelenila, koje je znak života. Zelena boja je inače u kršćanskoj liturgiji boja nade, pa je ovaj vijenac i kršćanska ponuda nade svim „ljudima dobre volje“. Četiri svijeće označavaju i četiri strane svijeta, pa prema tome i ponudu svjetla Božjega za čitav svijet.
Ima još jedan lijepi adventski običaj, koji je nastao u srednjem vijeku u Francuskoj, a kojim se na osobit način dočekuje Božić. Naprave se obiteljske jaslice u koje se svaki dan stavi toliko slame, koliko se u danu učinilo po članovima obitelji dobrih djela. Na kraju Adventa se na tu slamu stavi dijete Isus kojemu je ova obitelj cijelo Došašće s ljubavlju pripremala ležaj.
Liturgijska reforma Drugog Vatikanskog koncila nije dokinula tradicijske običaje u Adventu, nego je samo još više naglasila višestruko Božje dolaženje među nas. Ovom reformom Božićno iščekivanje je posebno naglašeno kao iščekivanje Božića od 17.-24. prosinca, što je, prema tome, samo dio sveukupnog iščekivanja Božjega dolaska po Isusu Kristu. Drugi, i posljednji Isusov dolazak, biti će kruna svih naših ljudskih iščekivanja.
Zanimljivo je, da je adventska liturgija u ljubičastoj boji. Ova boja označava Advent kao vrijeme pokore, koja je, u ne tako davnoj prošlosti, prije Drugog Vatikanskog koncila (1961.-1965.), bila poznata po stanovitim zabranama, primjerice po zabrani pravljenja bučnih veselja, kao što su zabave i svadbe. Radi se, naime, o tome, da je koncem petog stoljeća, točnije 490. godine, u staroj franačkoj ili galskoj Crkvi (u današnjoj Francuskoj) biskup iz Toursa Perpetuus uspostavio strogo pokorničko vrijeme Došašća, koje je trajalo, poput Korizme, četrdeset dana, i uključivalo tri dana posta u svakom tjednu od četiri pune nedjelje. Ovo galsko pokorničko slavlje Došašća ublaženo je kasnije po rimskoj adventskoj liturgiji, koja je nastala stoljeće poslije galske, i razlikovala se od nje po veselju i raspjevanosti.
Kad su se u trinaestom stoljeću ove dvije liturgije ujedinile, dogodio se svojevrsni kompromis, tako da je u Adventu ostalo i pokore, i raspjevanosti. To je znakovito izraženo i u liturgijskom ruhu, koje je Treće nedjelje Došašća vesele ružičaste boje, za razliku od ostalih triju nedjelja, koje se slave u pokorničkom ljubičastom ruhu. I tako je to bilo sve do Drugog Vatikanskog sabora, koji je u svojoj liturgijskoj reformi suzio sam doček Božića na vrijeme od 17. do 24. prosinca, dok je prethodni dio Došašća usmjeren na iščekivanje drugog, ili eshatološkog Kristova dolaska.
Danas Došašće nije osobito strogo pokorničko vrijeme, ali se može, i mora reći, da je to vrijeme ozbiljnog i obraćeničkog kršćanskog života. To je vrijeme, kad smo pozvani na osvješćenje svoje životne situacije, koja može ponekad biti pospana, ili u najmanju ruku uljuljana u neko samozadovoljstvo, koje poprimamo od svega što nas okružuje, poput djeteta, koje u okruženosti svoje zipke prima svu svoju ugodu od onih koji ga okružuju.
vlč. Alojzije Zlebečić
