Sutra, 22. siječnja 2012. godine Hrvati će se naći pred još jednom ključnom i dalekosežnom odlukom koja će uvelike usmjeriti i odrediti budućnost naše države i našega naroda. Glasovat ćemo o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji.
Hrvati bez „alternative“?
O pitanju pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji do sada je u medijima rečeno otprilike onoliko koliko su oni koji zagovaraju bezuvjetno pristupanje namjeravali reći, barem kada su u pitanju čvrsti i jasni argumenti koji bi u ovom trenutku opravdali pristupanje, a njih je dakako vrlo malo. Poruke koje pozivaju na pristupanje „bez alternative“, a bez prethodno vođene javne rasprave, su u najmanju ruku uvreda za zdrav razum i za dostojanstvo svakog hrvatskog građanina. Osobito ako uzmemo u obzir da su te poruke usmjerene narodu koji je tek prije dva desetljeća, u daleko težem položaju, već bio suočen sa situacijom „bez alternative“ i koju je svojom vjerom, odanošću, hrabrošću, odlučnošću i žrtvovanjem vlastitih života odvažno krenuo rješavati, u trenucima kada u njegovu neovisnost i slobodu nitko nije vjerovao osim njega samoga, ni zajednica u koju bi trebali „baš sada“ ući. Tome narodu se danas opet poručuje da nema „alternative“.
Nedvojbeno je da su težnje k zajedništvu i slozi među narodima, državama i ljudima općenito nešto pozitivno i plemenito. U tom pogledu ne bi trebalo biti ničeg spornog kada govorimo o pristupanju jednoj zajednici koja de facto predstavlja prostor s najvišim standardom i kvalitetom života u svijetu, ma što mi pod tom kvalitetom razumjeli. No, što danas znači biti „najbolji“ u svijetu? Je li prostor Europske Unije „najbolji“ zato što je doista tako razvijen i kvalitetan, ili je ostatak svijeta već ionako duboko zaglibio u sve vrste kriza, od duhovne do materijalne, pa se Europska Unija pričinjava kao bogata oaza i jedini ispravni put i za naš hrvatski narod? Trebamo li kao narod, kao Hrvati katolici težiti nekom relativnom dobru ili savršenom dobru koje će obuhvaćati sve narode svijeta, tako što dobrim nećemo nazivati ono što je dobro zbog tuđe manjkavosti? U tom svjetlu treba promatrati „elitnu“ EU.
Samim time što si pitanje o pristupanju možemo postaviti i sutra o tome, nadam se samostalno odlučiti, tvrdnje kako pristupanje EU nema alternative postaju besmislene. Za sve postoji alternativa, i to ne samo jedna. Ne bi koristilo, kada se već nije do sada, u ovom trenutku raspravljati o argumentima za i protiv ulaska. O njima se govorilo koliko se govorilo. No, mi dobro znamo, unatoč svim anketama, da je većina našega naroda čak i dan prije referenduma u sebi s pravom duboko podijeljena i neodređena. Ovo jest povijesni trenutak, ali povijesnu odluku ćemo sutra donijeti samo ako glasujemo ZA ulazak, jer će ta odluka biti konačna. Ne će se ponavljati referendum zbog onih koji će nakon nekoliko mjeseci ili godina uvidjeti „što su učinili“. Međutim, ukoliko sutra kažemo „NE“, to ne će biti povijesni trenutak, jer ćemo drugu priliku za referendum dobiti već nakon godinu dana i tada možemo donijeti uistinu povijesnu odluku. U tom razdoblju ćemo imati dostatno vremena podrobnije upoznati zajednicu u koju bi trebali ući, a ujedno sa strane pratiti situaciju u njoj, koja u ovom trenutku baš i nije blistava. Stoga je besmisleno, ako je cijeli projekt već manjkavo predstavljen i nije se vodila javna rasprava, sada isključivo razmišljati o argumentima ZA ili PROTIV. Jer, da su oni koji navode argumente za ulazak, a koji su ujedno bili i jesu najzastupljeniji u medijima, svoje argumente smatrali dostatno snažnim, ne bi izbjegavali javnu raspravu. Ono što naš narod u ovom trenutku treba i mora učiniti jest postaviti si pitanje: „Mora li to biti sada i mora li to biti onda kada nam drugi odrede?“ Tada mi ne bi bili isključivi prema pristupanju EU, ali bi nastupili dostojanstveno, samouvjereno i uzdignute glave, kao narod koji zaslužuje imati državu, jer o njezinoj se budućnosti ne plaši odlučivati sam. Hrvati se toga nikada nisu plašili, jer da jesu, danas ne bi postojali. Ako se mi uplašimo naše samostalnosti i slobode, bit ćemo odgovorni za jedan takav mogući scenarij u budućnosti. Mi sutra ne moramo glasovati za ulazak jer to ne će biti i zadnja prilika za pristupanje. A ako bi bila jedina i zadnja, onda ne bismo bili slobodni i ne bi imali što tražiti u jednoj takvoj zajednici. Povijest nas je naučila mnogočemu i od sada ćemo mi odlučivati hoćemo li, s kime ćemo i kada ulaziti u neku zajednicu.
Katolička Crkva i EU
Kroz cijeli proces pregovaranja s EU uvijek se pomalo osluškivalo što o tome ima reći Katolička Crkva. Nerijetko su i jedni i drugi, zagovornici i protivnici pristupanja, rado i zlonamjerno izvlačili iz konteksta ono što bi Crkva poručila, a isto tako bi se i jedni i drugi priklonili Crkvi kada bi odaslala poruku koja se približno uklapa u njihov svjetonazor ili „program“. Sada, kada se nalazimo pred samom odlukom, ovakvi pokušaji su još očitiji, ali ne toliko zbog stavova Crkve i poruka koje odašilje, nego zbog temeljnog nerazumijevanja ili još više svjesnog zamagljivanja i odbacivanja onoga što Crkva zaista poručuje i što ona u okvirima svoga poslanja uopće želi i može poručiti. To naravno ujedno predstavlja plodno tlo za mnoge manipulacije od onih koji i bez referenduma Crkvu i vjernike imaju na meti, u bilo kojem pogledu, a sada svakako i u ovom za naš narod ključnom pitanju. Stvar je međutim izričito jasna.
Zadaća Crkve nije uplitati se u politiku i aktivno pozivati narod da odluči ovako ili onako, niti ona to pokušava. U tom pogledu je korisno pažljivo pročitati poruku naših biskupa uoči referenduma u kojoj se na samom početku kaže: „Dakako, nije zadaća ni posao Crkve davati direktive kako i s kime će se države povezivati i udruživati. Njezina je dužnost da kao dobra "majka i učiteljica" (Ivan XXIII) pomogne svakom narodu, pa tako i hrvatskom, zajedništvo u kojem se nalazi izgrađivati na kršćanskim i humanim načelima…“. U recima u kojima se citira Papa Benedikt XVI. koji kaže kako "Hrvatska pripada tisućljetnom europskom kulturnom i civilizacijskom krugu" nema ničega što bi trebalo i smjelo zbuniti vjernike i sve druge koji su pročitali poruku naših biskupa. Pa i isticanje kako se opravdano trebamo nadati da će nam biti bolje u toj zajednici nego izvan ne predstavlja ništa što ne bi dijelio svaki narod okrenut prema zajedništvu i naprednom i mirnom suživotu. Biskupi ne navode kada i pod kojim uvjetima se to treba dogoditi. Oslanjajući se na ovo, ja bih iz cijele poruke izvukao dva ključna odlomka koja mi se čine najvažnijima uoči sutrašnjeg referenduma.
Prvi, na samom početku je: „Crkva koja prati svoje vjernike i dijeli njihove "radosti i nade, žalosti i tjeskobe" (Drugi vatikanski koncil), poštivat će tu odluku, kao što je poštivala i odluku hrvatskih vlasti kada su zatražile pregovore o pristupu naše države Europskoj Uniji.“ Što nam ovo nedvosmisleno govori? Crkva je podržala početak pregovora na kojeg se odlučila Vlada (ne narod ili Crkva) u trenutku kada nitko nije pitao niti Crkvu niti hrvatski narod i zato će sada podržati odluku koju donese hrvatski narod u cjelini. Biskupi ovdje ne pozivaju na „ZA“ ili „PROTIV“, iznose samo neke povijesne činjenice, a ako na nešto pozivaju onda je to izlazak na referendum i da hrvatski narod sada samostalno odluči o pitanju pristupanja.
Drugi odlomak koji je na samome kraju poruke i koji predstavlja svojevrstan zaključak, a nadovezuje se na ovaj s početka i potkrjepljuje ga jest: “U duhu svega ovdje iznesenoga, pozivamo vas, dragi vjernici, i vas, ljudi dobre volje, da u nedjelju 22. siječnja 2012. godine iziđete na referendum i dadnete po savjesti svoj odgovor na postavljeno pitanje.“ Povezujući ova dva odlomka koja predstavljaju okvir cijele poruke možemo odbaciti svaki pokušaj manipulacije s onime što biskupi doista poručuju. A najvažnija poruka je ona koja nas poziva na odgovor prema savjesti, jer iz nje isijava duboko povjerenje Crkve u svoj narod, povjerenje koje su nam uskratile sve dosadašnje Vlade, bilo domaće ili europske, tako što su sve do referendumske odluke mislili i odlučivali za nas. Hoće li sutra itko drugi osim nas moći misliti za nas?
Kratki „izlet“ u razdoblje nakon hrvatskoga „PROTIV“
Proteklih se dana govorilo mnogo o tome koje bi negativne posljedice za nas uslijedile ukoliko se na ovom prvom referendumu izjasnimo PROTIV ulaska u EU. Najveći i najutjecajniji mediji u Hrvatskoj nisu iznijeli baš ništa što bi se pozitivno moglo odraziti na takvu odluku, jer, podsjetimo se, prema njima nema alternative. O argumentima ZA i PROTIV, rekli smo, nema sada potrebe govoriti, o njima ćemo tijekom godine pa do sljedećeg referenduma, ali idemo si postaviti nekoliko pitanja o tome što bi se moglo dogoditi ako sutra kažemo NE?
Je li moguće da u tom slučaju cijela politička Europa na trenutak zastane i doživi „hladan tuš“? Hoće li se u danima i tjednima nakon hrvatskoga referenduma održati brojni hitni bilateralni, trilateralni i opći sastanci država članica? Postoji li mogućnost da se države koje su tijekom svih proteklih godina na Hrvatsku gledale s visine, postavljale razne uvjete, proglašavali našu borbu za neovisnost „zločinačkim pothvatom“, nikada nam ne oprostivši državu nadali se da ćemo mi već „dobiti svoje“ kada uđemo u EU, probude i uvide pravu cijenu naše neovisnosti i slobode i vrijednosti naše borbe za nju?
Je li moguće da se ionako već uzdrmana Europa i sama probudi, nanovo razmotri svoje postupke i odnose prema drugim, manjim državama, redefinira svoju unutarnju i vanjsku politiku i strategiju, preispita Lisabonski ugovor i pokrene jednu novu fazu razvitka i napretka, ali s drugačijim pristupom i potpunom jednakopravnošću među svim članicama? Kako će se hrvatsko PROTIV odraziti na sve jasnije izražavane želje Britanaca, Austrijanaca i sve više drugih naroda članica za istupanjem iz EU? Hoće li Hrvatska, nasuprot najavama kako ćemo biti izolirani ukoliko kažemo NE, stvoriti zapravo potpuno drukčiji učinak, tako što će postati glavna tema političkoga svijeta u EU i izvan nje, snažno učvrstiti svoj položaj u regiji i Europi, potvrditi krvlju izborenu slobodu i neovisnost, odat počast svim palim i živim braniteljima, silovanim ženama, majkama i našoj djeci koji su pretrpjeli ratne strahote? Hoće li Europa zapravo našim PROTIV konačno upoznati Hrvate? Je li moguć scenarij u kojemu će Hrvati, osim što su izborili svoju vlastitu slobodu, sada samouvjereno, dostojanstveno, ponosno i hrabro svojom odlukom pokrenuti procese u Europi koji će tu istu slobodu donijeti svima, ne odbacujući mogućnost pristupanja i našu privrženost zajedništvu? Jesmo li doista bez alternative ili ćemo svi, skupa s drugim narodima bez nje ostati ako se sutra obescijenimo? Hoće li sutra svi oni koji se devedesetih, iz bilo kojih razloga nisu mogli boriti za Hrvatsku nakon referenduma moći reći: „I ja sam se za nju borio!“?
Zaključno
Pozvani smo svi sutra izići na referendum i dati svoj glas prema vlastitoj savjesti. Zbog toga je važno da ne zaboravimo na molitvu. U trenutku kada budemo zaokruživali odgovor bit će prisutne mnoge sile, kao što je to inače u životu, koje će u nama navijati ZA ili PROTIV. Zazivajmo Duha Svetoga i molimo da nam savjest u trenutku odluke Njime bude vođena, a nakon odluke mirna i čista.
Zato narode, ne bojmo se, zazovimo Duha Svetoga, upregnimo savjest, kemijsku „na rame“ i na referendum!
Bože blagoslovi našu Hrvatsku i naš hrvatski narod!
Josip Križić
Zagreb, 21. siječnja 2012.
