Poštovani,
Ovim putem se kao glavni urednik Raskrižja – Hrvatskog katoličkog portala i jedinog katoličkog portala na hrvatskom govornom području koji je prije referenduma o ulasku Hrvatske u EU zauzeo stajalište kako Hrvati u tom trenutku ne bi trebali podržati pristupanje, obraćam čitateljima našega portala i cjelokupnoj javnosti.
Već prije referenduma, a sada je to i potvrđeno, hrvatskoj je javnosti bilo jasno kako se o ovoj povijesnoj odluci nije ni približno dostatno informiralo hrvatske građane, odnosno nije se vodila odgovarajuća javna rasprava. Ako ničijim drugim, to se potvrdilo rekordno niskom izlaznošću i zainteresiranošću Hrvata za ovo povijesno pitanje. Smatrao sam, te i sada tvrdim da Hrvati nisu trebali odmah na prvom referendumu podržati ulazak, a jedan od temeljnih razloga bila je upravo potpuna neinformiranost našega naroda.
Građani Europske Unije u praksi, prije svake odluke, osobito ovako važne, najprije iskoriste sva svoja prava koja imaju na raspolaganju te iscrpe sve raspoložive mogućnosti prije nego se za nešto „vežu“, po bilo kojem pitanju. Hrvati su u ovom slučaju imali pravo i nekoliko puta reći NE, prije nego bi donijeli konačnu odluku, a tada s daleko bolje pozicije, kao narod i kao država. Kada bi u tom slučaju Europska Unija rekla NE Hrvatskoj, imali bi više nego jasno očitovanje istinskog stava EU-a spram Hrvatske, ili, kada Vlada ne bi ponovno raspisala referendum, on tada više ne bi bio ni potreban. Hrvatima bi, nažalost, tek tada bilo sve jasno. Ipak, do svega navedenoga ne bi došlo, imajući u vidu na koji način su vođeni pregovori i kako je žustro predstavljana isključivo pozitivna strana članstva. Hrvati su kao mogući budući građani EU, dakle, već na prvom ispitu pali i za nadati je se kako ćemo kao građani EU, kada i ako do toga dođe, u budućnosti ipak mudrije i strpljivije koristiti naša prava, odredbe i zakone koji će nam biti na raspolaganju.
Odluka o pristupanju koju su donijeli oni koji su izišli na referendum bi svakako mogla postati povijesna. Upitna je dakako legitimnost, o čemu će, ukoliko dođe do osporavanja te odluke, a to nije isključeno, morati odlučiti Ustavni sud RH, a tek onda slijedi proces ratifikacije ugovora u pojedinim parlamentima članica, što također u ovom trenutku ne treba promatrati kao „gotovu stvar“. Ova odluka nikako ne bi mogla biti povijesna, kao što sam i u komentaru prije referenduma naveo, da smo na proteklom prvom (možda i posljednjem) referendumu rekli NE. Dobili bismo na vremenu i mogli bismo u tom slučaju ocijeniti sve dostupne informacije na temelju kojih bismo na sljedećem referendumu mogli donijeti zrelu, temeljitu – i tada uistinu povijesnu odluku.
Žestoka reagiranja zbog ovakvog stajališta, koja su pristigla na adresu Raskrižja – Hrvatskog katoličkog portala, a s prigovorom kako je ono u potpunoj suprotnosti s onime što poručuje Katolička Crkva su odraz još jedne temeljne neinformiranosti i krivih tumačenja i zaključaka, prije svega katolika. Žalosno je, a pomalo i smiješno što se takve kritike, pa i uvredljivi napadi upućuju portalu koji je inače uglavnom na meti zbog svoje bezuvjetne odanosti Rimokatoličkoj Crkvi i katoličkom nauku, no to je ovim katolicima i povremenim čitateljima Raskrižja očito promaklo.
Katolička Crkva ni u jednom trenutku nije izričito pozvala Hrvate i hrvatske građane da već na „prvom“ referendumu budu ZA ulazak u EU. O tome se zapravo nije niti izjasnila, nego je uvijek kao „dobra majka i učiteljica“ (Ivan XXIII.) nastojala pomagati i podržati svaki narod, pa tako i hrvatski (usp. O referendumu).
Katolička Crkva je uvijek bila usmjerena prema zajedništvu i suživotu, življenom prema kršćanskim i humanim načelima. Ona je sveopća, univerzalna – Njezino je poslanje spajati, a ne razdvajati. Njezina je zadaća, vođena Glavom Isusom Kristom i Duhom Svetim, ne samo kao institucija, nego kao Narod Božji, prigrliti sve narode i cijeli svijet, te pozivati, podržavati, uspostavljati i održavati zajedništvo svih ljudi, svih naroda.
Crkva je na to pozivala davno prije Europske Unije, Ona je živjela i preživjela mnoga kraljevstva i carstva prije Europske Unije, Crkva na zajedništvo svih naroda poziva još od vremena Gospodina Isusa Krista, zapravo, još od samoga stvaranja prvih stvorenja stvorenih na Njegovu sliku. Crkva svojim pozitivnim stavom prema zajedništvu (a ne pristranosti i pozivom na konkretnu odluku kako joj se implicira) samo nastavlja svoje sveto i uzvišeno poslanje u svijetu, a narod poziva da, baš zbog svega navedenog, aktivno sudjeluje u povijesnim procesima, te svoje odluke donosi prema vlastitoj savjesti.
Katolička Crkva jasno naglašava kako će uvijek poštivati svaku odluku naroda. Štoviše, ona potiče vjernike laike da budu još aktivniji na svim poljima, te vođeni Duhom Svetim, živom vjerom i povjerenjem u Isusa Krista, suoblikuju društva i zajednice u kojima žive i u kojima će živjeti budući naraštaji. Stoga, učiti od Crkve, o Crkvi i „konzumirati“ svjesno iskrivljene poruke preko medija koji se ne predstavljaju kao katolički i koji nisu katolički, preko pojedinih izjava i napisa, te često nekompetentnih tumačenja, pa na temelju toga donositi zaključke o Njoj samoj, Njezinim porukama i o onima koji za nju žive i rade, krajnje je neozbiljno i počesto opasno, ne samo za vjernike i Crkvu, nego za čitavo društvo, naše hrvatsko i ono možebitno buduće europsko.
Tumačenje temeljnog i univerzalnog – sveopćeg poslanja i usmjerenosti Katoličke Crkve prema Ljubavi i zajedništvu među svim ljudima i narodima, kao poziv Hrvatima da „moraju“ reći DA Europskoj Uniji predstavlja veliku uvredu samoj Crkvi, koja kao nitko drugi vjeruje i polaže nadu u sposobnost svojih vjernika da prema vlastitom razumu i savjesti donosi odluke. Baš zbog toga čudi što se ovoga puta nitko nije kritički oglasio što je Crkva uopće progovorila o referendumu, a uvijek je na udaru kada samo kao Majka i učiteljica odašalje majčinsku i nepristranu poruku svim građanima za vrijeme unutardržavnih izbora, a to čini jer jednostavno brine o svome narodu i njegovoj budućnosti, kao i sada. Pozivati se na Crkvu po pitanju referenduma možemo samo kroz Njezin poziv na aktivno sudjelovanje prema vlastitoj savjesti, a upravo bi savjest mogla "pokucati na vrata" mnogima i nakon referenduma, bilo zbog tada nesvjesnog, a ponajviše svjesno iskrivljenog i pogrešnog prenošenja poruke onima koji Crkvi vjeruju.
Raskrižje – Hrvatski katolički portal će i dalje ostati ono što u svom nazivu nosi, hrvatski i katolički. Za one koji ne spadaju među stalne čitatelje portala, Hrvatski se odnosi na narod hrvatski u cjelini, a katolički na Katoličku Crkvu, nauk i vjeru katoličku, preciznije - rimokatoličku. Svjestan sam da Raskrižje na nekim „raskrižjima“ i područjima, koja zahtijevaju spremnost i mogućnost spoznaje nestalnih i povremenih posjetitelja i čitatelja, koji ili nisu vjernici - niti traže vjeru, ili nisu odani Svetoj Rimokatoličkoj Crkvi - niti Ju žele istinski upoznati, ne nastupa do kraja slikovito i jasno, tj. pored obilnih i dubokih tekstova ne ide za time da još i crta poruke koje su u tekstovima sadržane. Samim time, Raskrižje – Hrvatski katolički portal uvijek djeluje u skladu s Katoličkom Crkvom kojoj je odan, a to znači s dubokim povjerenjem u svakoga vjernika, svakoga pojedinca, u njegov razum, mogućnost spoznaje i u ispravno izgrađenu i zdravu savjest prema kojoj bi se trebale donositi procjene i odluke za vremeniti i vječni život.
Kao glavni urednik Raskrižja – Hrvatskog katoličkog portala podržavam odluku i ovog proteklog referenduma o ulasku Hrvatske u EU, ukoliko se pokaže legitiman, te pozivam sve Hrvate katolike u domovini i u svijetu, kao i naše drage sugrađane da kao budući građani Europske Unije u prvi plan stave Boga, Presvetu Katoličku Crkvu i sve one vrijednosti kojima nas Ona uči i na koje nas potiče. Isto tako, ukoliko se konačni ulazak u Europsku Uniju u ovome trenutku iz bilo kojih razloga ne bi ostvario, te dođe do ponavljanja referenduma, pozivam opet sve Hrvate da se na eventualnom budućem referendumu najprije izjasne PROTIV ulaska, a nakon toga ćemo informiranije, mudrije i dostojanstvenije donijeti odluku, opet u službi Boga, Ljubavi i zajedništva svih ljudi i naroda naše Hrvatske, naše Europe i našega svijeta.
Josip Križić
Zagreb, 25. siječnja 2012.
