Krešimir Miletić rođen je 1973. u Zagrebu. Oženjen, otac četvero djece. Završio je Matematičko – informatički obrazovni centar 'Vladimir Popović' (MIOC) u Zagrebu. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, Pravni fakultet, smjer diplomirani socijalni radnik na temu: Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj. U postupku je izrade završnog pismenog rada na poslijediplomskom specijalističkom studiju 'Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje' Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od ranih studentskih dana intenzivno volonterski djeluje u nekoliko udruga, a na poseban način u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu kod franjevaca konventualaca. Predsjednik je Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac koju je i utemeljio 2002. te Hrvatskog bračnog i obiteljskog saveza CRO-BIOS koji okuplja 15 obiteljskih udruga s područja Republike Hrvatske. Osim redovnog obrazovanja završio je niz edukacija i nekoliko certifikata s područja građanskog odgoja, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, psihosocijalnog tretmana maloljetnih počinitelja nasilja, rada s djecom koja imaju rizično ponašanje i dr. Višegodišnji je vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb Zagreb u ulozi voditelja mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi.
Poštovani g. Miletiću, proteklih ste tjedana i mjeseci bili često prisutni u hrvatskim medijima, ponajprije onim tiskanim, ali i elektronskim poput interneta i televizije. Osobito bih naglasio opsežni prilog o Vama i razgovor u Glasu Koncila (….). Kako se osjećate kao javna osoba? Je li i Vas to iznenadilo ili ste računali s tim, budući ste izuzetno aktivni, bilo kao predsjednik Udruge Blaženi Alojzije Stepinac ili kao član velikog vijeća političkog pokreta Hrast?
Ovaj svojevrsni medijski izlazak vjernika laika u hrvatski medijski prostor vidim kao rezultat nekoliko važnih činjenica. Prva i najvažnija je ta da je politička elita u Hrvatskoj, a osobito ona koja se želi predstavljati kao demokršćanska, duboko i do temelja razočarala i izdala temeljna kršćanska načela i vrjednote hrvatskog naroda. Svjedoci smo činjenice da upravo u vrijeme kada su na vlasti ti tzv. demokršćani, u Hrvatskoj imamo snažnu pojavu kršćanofobije, diskriminacije i netolerancije prema vjernicima laicima koja je uz podršku upravo tih tzv. demokršćana dobila i zakonsku i institucionalnu podlogu. Svjedoci smo i nesmiljenih napada na Katoličku crkvu, svećenike, vjeronauk u školama. Napada se doslovno sve što čini kršćanski identitet; brak, obitelj, antropologija čovjeka, pravo na život, dostojanstvo ljudske osobe, spolnost, sloboda vjeroispovjesti, sloboda mišljenja i javnog izražavanja vjerskih uvjerenja i dr. Napadnuta je i istina o Domovinskom ratu, suverenitet Hrvatske, a Hrvatska je sustavno ponižavana, pljačkana i gurana u red drugorazrednih i trećerazrednih država. Ta ista politička elita koja je zadužila slijedećih deset generacija svojom nesposobnošću upravljanja Hrvatskom, pretjeranim zaduživanjem i devastacijom doslovno svih temeljnih vrjednota – pokazuje kako pred sobom ima jedan jedini cilj – činiti sve kako bi se služilo ultimativnom cilju – opstanku na vlasti. Hrvatske građane se promatra tek kao na glasačku mašineriju koja od izbora do izbora omogućava i daje legitimitet novovjekim pljačkašima i političkim barbarima da pustoše ono za što su naši preci polagali svoj život. To sve hrvatski građani vide, a dio katoličkog civilnog društva kojem pripadam o tome neće više šutjeti. U tom smislu smo javno progovorili i pozvali hrvatske građane na temeljite promjene u hrvatskom društvu koje neće biti moguće bez aktivnog angažmana i buđenja upravo vjernika laika, ali i svih onih dijelova hrvatskog društva koje je sustavno marginalizirano iz društvenog i političkog života. Izlazak u medije je u tom smislu i dio poslanja vjernika laika koji su dužni progovarati o istinama i svjedočiti kršćanske vrijednosti u svim sastavnicama svakodnevnog života. Viknuti 'Car je gol' samo je prvi korak dužnosti i poslanja koje kao vjernici laici imamo u društvu u kojem živimo.
Kako spojiti udrugu koja promiče katoličke obiteljske vrijednosti s jednim novonastalim pokretom, koji je ipak i prije svega politički?
Spoj je zapravo vrlo logičan. Ako okrenete pitanje i postavite ga na način da pitate kako je uopće moguće da postoji politika bez vrijednosti, društvo bez vrijednosti, obrazovanje bez vrijednosti, političari koji ne zagovaraju i štite vrijednosti – onda zapravo dolazite do vrlo jasne i logične činjenice: mi ne bismo doista bili autentični kao udruga, ali niti kao vjernici laici kada bismo promicanje obiteljskih, ali i svih drugih kršćanskih vrijednosti ograničili na prostore crkvenog pastorala, župa, kršćanskih kružoka. Katolički socijalni nauk jasno naglašava dužnost svjedočenja i zalaganja za kršćanske vrijednosti u svim sastavnicama društva. Mi smo prije svega kršćani, a kao građani imamo pravo sudjelovati i u svim područjima društvenog i političkog života. Država se jednostavno ne može sekularizirati od građana vjernika. U pokret smo zapravo ušli kao građani koji su okupljeni oko vrlo jasnih vrijednosti. Mi ne samo da smo okupljeni oko tih vrijednosti već smo vrlo odlučni u nakani da ih snažno zagovaramo u hrvatskome društvu. Svi znamo da u djelatnosti udruga nije predviđeno izravno političko djelovanje, ali mi kao dio civilnog društva imamo potpuni legitimitet biti subjekt u prostoru u kojem se oblikuju i donose odluke koje se neposredno tiču našeg svakodnevnog života. Stoga ne izraziti javno podršku jednom pokretu koji se zasniva na kršćanskim temeljima, a u kontekstu i okruženju kojeg sam malo prije opisao, zapravo predstavlja grijeh propusta.
Je li Hrast po Vama jedina ispravna opcija na sljedećim izborima ili je ovaj pokret samo jedan od mnogih „konzervativnih“ koji tvrde kako imaju pravo rješenje za naš narod i državu?
U politici naravno postoji pluralizam i demokracija je utemeljena na platformi slobodnog zastupanja različitih stajališta, vrjednota, interesa. Parlamentarna demokracija pak pretpostavlja i to da građani povjeravaju ili daju mandat zastupnicima da zastupaju njihove interese, vrjednote, stavove u hrvatskom saboru. No, kada pogledamo situaciju u Hrvatskoj primjećujemo da kompletna politička elita služi isključivo stranačkim interesima i interesima različitih lobbya, a ne narodu. Sabor je postao tek puka glasačka mašinerija za već unaprijed dizajnirana zakonska rješenja i odluke koje su donesene u uskim interesnim kružocima. Tko sve ima neposredan utjecaj na te kružoke povremeno saznajemo iz brojnih afera koje su postale dio hrvatske političke svakodnevice. Sjednice Hrvatskog sabora tako nalikuju tek na loš performans u kojem se tek legaliziraju već donesene odluke onih koji često ostaju skriveni iza plašta demokracije. Što reći o državi u kojoj bivši premijer bježi iz zemlje, a ministri se redaju na optuženičkim klupama? U Hrvatskoj se već godinama događa prešutno, ali vrlo jasno kršenje Ustava, trodiobe vlasti. Zloporaba položaja koju možemo lakše prepoznati pod nazivom korupcija ustoličena je više kao krepost i poželjna osobina, negoli kao stvarni neprijatelj hrvatskog društva. I ovdje imate političke stranke koje su zapravo spomenici i generatori cijelog ovog nereda. One su partitokratski ustrojene, dizajnirane po volji trenutnog predsjednika koji uz nekolicinu odabranih i lojalnih odlučuje u ime i umjesto svih ostalih, a napredovanje na ljestvici se vrednuje tek po sposobnosti nekritičkog i slijepog usvajanja tih istih odluka te brzine pretvaranja mišljenja šefa stranke u vlastito. Takve stranke iz izbora u izbore nude biračima isto: birači zapravo ne biraju ništa, za njih je stranka već izvršila izbor. Birači zapravo tek potvrđuju izbor ljudi koje je šef stranke i tko zna koji lobby složio po svojoj mjeri. Ako pogledamo tjeralice i nedavna suđenja koja su u tijeku ili su u pripremi vidimo da su liste slagane upravo prema kriterijima dokazane sposobnosti služenja interesima stranačkih središnjica, a ukupan angažman građana na izborima se svodi na masovnu hipnozu predizborne kampanje i rezultate više ili manje uspješnih spin doktora koje neskriveno angažiraju oni koji su kako sami kažu 'puni ko brod'. U situaciji u kojoj vi na izborima nudite stvarne vrijednosti ne treba vam spin doktor, ali kada trebate hrvatski narod uvjeriti u predivna nepostojeća tkanja koja ste za građane na tim izborima i za slijedeći mandat skrojili zajedno sa svojim javnosti nevidljivim krojačima, onda je potrebno uključiti ne samo stručnjake za masovne obmane, već i osigurati da glasuju čak i mrtvi kako biste osvojili upravljačku palicu nad državnim proračunom. Državni proračun pretvoren je u bankomat stranačkih središnjica, veliku nacionalnu tombolu na kojima odabrani imaju uvijek nepogrešivo dobitne listiće, dok drugi manje podobni doživljavaju reket i ucjene od onih koji naravno nikada nisu niti željeli štiti interese naroda, puka, već interese onih koji su im plaćali jumbo plakate iza kojih su se krila jumbo očekivanja povratnih oplođenih investicija. Interesantna je nedavna činjenica na koju su ukazali rezultati popisa stanovništva kako se birački popisi i popisi stanovništva razlikuju do rekordnih pola miliona glasača. U toj i takvoj strahoti, Hrvatskoj bi bila primjerenija revolucija i to nekakvog afričkog tipa, no čak i za tu posve normalnu, prirodnu, pa čak i logičnu reakciju opljačkanog puka pobrinuli su se opet ti isti majstori inflacijom dirigiranih svakodnevnih prosvjeda na kojima se građanima ciljano obezvrijedila čak i ova demokratska metoda izricanja nezadovoljstva i protestiranja protiv sveopće devalvacije svih hrvatskih sastavnica identiteta, prošlosti, sadašnjosti, pa čak i budućnosti. Hrvatski rast – Hrast je u takvom kontekstu zaista jedina opcija koja nudi istinski povratak suvereniteta, pogaženog dostojanstva, obnovu hrvatskog ponosa. Hrast zaista jedini nudi hrvatskome narodu da ponovno bude subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini, za razliku od onih koji su hrvatski ponos i heroje predavali i prodavali za cijenu o(p)stanka na vlasti. To je možda i najgore što smo mogli vidjeti; da Hrvatska koja je stoljećima bila zaglavni kamen cjelokupne europske civilizacije, branik i predziđe kršćanstva, postane drugorazredni sluga i poslušnik onih koji Hrvatskoj doista ništa ne nude, a uzimaju praktično sve. Pretpristupni pregovori obilježeni su iznimno ponižavajućim procesom otuđenja Hrvatske od sebe same, od istine o svojoj povijesti, svojih korijena, prava na koje ima prema svim međunarodnim propisima. Primjer čiste ucjene i pristanka na arbitražu tamo gdje imamo čisto pravo ne samo na gospodarski pojas, već i na određivanje morskih granica sukladno međunarodnom pravu, predstavljeno je u hrvatskoj javnosti kao velika diplomatska pobjeda. Izdaja nacionalnih interesa i pogodovanje interesima ucjenjivačima prikazuje se kao velika pobjeda. Što reći o cjelokupnom sramotnom procesu kojim je Hrvatska najprije izdala, a potom i izručila svoje heroje na političko sudište kojemu je jedini cilj redefinirati povijest, uspostaviti temelje neo-kolonijalne i ranjive Hrvatske kojoj treba iz kolektivne svijesti izbrisati i ubiti i najmanju šansu da svoju krvlju i legitimnom obranom izborenu slobodu jasno izrekne u Europi koja je svoj utjecaj, razvoj i bogatstvo temeljila upravo na pljački i iskorištavanju kolonija diljem svijeta? Hrvatska se politička elita u ovom kontekstu stavlja u ulogu svodnika koji Hrvatsku i sva njezina bogatstva, ljepotu, kulturu i baštinu podvodi europskim moćnicima, a za odricanje od svoga dostojanstva i podvođenje tijela (zemlja, vode, poljoprivrednih dobara, identiteta, …) ima dobiti bogatu novčanu nagradu kojom kao opravdanje za neviđeno poniženje mašu nacionalni spasitelji i promicatelji nove euro-renesanse. Da, u ovakvom kontekstu hrvatski narod treba ustati kao i 1991., stati jedan uz drugoga i pomesti hrvatski sabor od anacionalnih, korumpiranih struktura i vratiti Hrvatskoj suverenitet, ponos i slobodu. Hrvatska definitivno traži izlaz iz talačke krize u koju je stavljena, a kreditno i kamatno ropstvo koje poput omče visi nad njom, ali i većinom prosječnih hrvatskih obitelji, zahtjeva redefiniciju kompletnih odnosa koje otvoreno nazivam čistom agresijom na Hrvatsku s neokolonijalnim predznakom.
Hrast u svojim nastupima djeluje autentično, dostojanstveno i uvjerljivo. Hoće li Hrast po Vama prijeći izborni prag i ako, hoće li ostati dostojanstven kada na red dođu pregovori o evt. sklapanju koalicije? Ili će Hrast sam sastavljati vladu?
Temeljno pitanje je hoće li hrvatski narod prijeći iz pasivnosti u djelovanje. Pobjeda nije nikada bila bliža i dohvatljivija. Unatoč silnim nastojanjima političkih hipnotizera da neprestanim mantrama uvjere narod kako drugog puta od prokušanih partitokratskih preslagivanja figura na šahovnici nema, građani su sami shvatili kako postojeće duhovno i moralno sterilne strukture nisu u mogućnosti nadići same sebe i ponuditi konačno nešto za Hrvatsku. Hrvatski rast – Hrast nema problem prelaska praga; on je taj prag već prešao samom činjenicom aktiviranja brojnih skupina koje imaju prepoznatljivost i vjerodostojnost. Postavlja se pitanje prelaska praga one najniže razine tolerancije hrvatskog naroda koji na predstojećim parlamentarnim izborima ima šansu žurno ustati i uputiti se iz egipatskog ropstva u slobodu koja neće biti niti laka niti jednostavna, ali će biti natopljena blagoslovom; u slobodu koja će biti više kao zajednički hod obilježen unutarnjim čišćenjem srca. Da, hrvatskom narodu potrebno je čišćenje srca koje je kroz povijest opterećeno i izranjeno brojnim podjelama, stradanjima, lutanjima. Bez čišćenja srca nije moguće niti izići iz zatvorenog kruga lutanja u kojem se sve ono vlastito vidi kao slabost, a ono izvan kao put spasenja. To je čišćenje i od podaničkog mentaliteta u kojem se tako olako prihvaćaju različiti vanjski mentori, spasitelji i lažni proroci kao tobože jedina alternativa. Hrast je po ovom pitanju prvi i jedini ozbiljni iskorak političke svijesti o potrebi izlaska iz očitog ropstva, ali i onaj koji je svjestan da je riječ o dugotrajnom procesu kojem je pobjeda na parlamentarnim izborima tek prvi, ali nužan korak. Hrast će po pitanju eventualnog postizbornog koaliranja postavljati vrlo jasne i beskompromisne uvjete, promatrajući u svakom slučaju opće dobro iznad interesa bilo koje druge skupine koja se ne zove hrvatski narod. Hrast je znak ovog vremena i početak jednog potpuno drugačijeg promišljanja Hrvatske u kojem se Hrvatska ne treba bojati nikoga. U toj suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj će vjernici laici imati vrlo jasnu i snažnu ulogu, ali i odgovornost.
Već ste uspostavili neka partnerstva s drugim strankama i pokretima. Koji su to pokreti i stranke i zašto baš s njima? Koje stranke ne žele s vama i zašto?
Hrvatski rast – Hrast zagovara zajedništvo svih domoljubnih opcija kako bi se ostvarila izborna pobjeda i omogućile temeljite promjene u Hrvatskoj. Preduvjet za zajedništvo je prihvaćanje predizbora koji zamjenjuju dotadašnju lošu i neuspješnu praksu dogovaranja lista za stolovima. Ono što je građane i udaljilo od sudjelovanja u politici ili sudjelovanja na izborima jest upravo ta distanca koju partitokratski ustrojene organizacije grade između sebe i građana. Jaz između građana i postojećih stranaka nikada nije bio toliko velik kao danas. Građani kao da su suvišni na ovoj pozornici. Naravno da to nikoga ne motivira na izlazak na izbore, a već prosječno informirani glasač svjestan je da najčešće bira između 'dva zla manje zlo'. U čitavom mnoštvu dosadašnjih situacija u Hrvatskom saboru pokazalo se da su zastupnici slijedili ne interese naroda, već interese svojih stranaka i stranačkih lidera. Suradnja s građanima se događa isključivo u prostoru izborne kampanje, a nalikuje više manipulaciji negoli stvarnoj suradnji.
Zato Hrast mijenja ovu paradigmu. Nitko u Hrastu nema zajamčeno mjesto na izbornom listiću. Svoje mjesto treba potvrditi pred građanima svoje izborne jedinice, izaći pred birače i pogledati ih u oči. Onaj koji ne uživa ugled niti poštovanje zajednice u kojoj živi – neće proći ovo prvo sito. Zapravo, jednostavno možemo reći kako će izvan Hrasta ostati oni koji ne žele zajedništvo i služenje interesima Hrvatske, već osobnim interesima. Hrast je ponudio platformu na kojoj je Hrvatska iznad svake stranke, skupine ili pojedinca. Oni koji se u tome ne nalaze, ne nalaze se iz vrlo jednostavnih razloga. Dio postojećih stranaka s domoljubnim predznakom očito još uvijek boluje od istog ovog sindroma egocentričnosti, sebičnosti i manjka želje da se interes Hrvatske stavi iznad interesa stranačkih vodstava stranaka. Oni koji traže sljedbenike teško se uklapaju u sustav koji traži mjerljive kriterije i stavljanje svih na jednu istu vagu – pred hrvatske građane. Dio političke scene stoga više nalikuje sektama, negoli ozbiljnim političkim organizacijama. Dovoljno je pogledati kakve je tko rezultate postizao do danas da bi se vidio sav besmisao postojanja pojedinih političkih stranaka. No, nije isključeno niti to da pojedine od njih možda upravo zato i postoje kako bi rasipale glasove i onemogućavale postizanje zajedništva.
Hrast je do danas uspio ostvariti zajedništvo sa HSP – dr. Ante Starčević koji je jedini pristao na predizbore. Na putu prema zajedništvu je i HČSP s kojim je dogovor u završnoj fazi.
Nedavno su Hrastu pristupile skupine generala Glasnovića, generala Tomića, skupina STOP progonu hrvatskih branitelja i dr. čime je Hrast dobio snažnu potporu braniteljske populacije. Uz Hrvatsko kulturno vijeće, GROZD i katoličke obiteljske udruge te Hrvatsku republikansku zajednicu i Obiteljsku stranku Hrast je postao vrlo snažna jezgra i potencijal za stvarne promjene u Hrvatskoj. Uz sve navedeno, Hrast ostaje do kraja otvoren za sve koji pripadaju istom političkom svjetonazoru, zagovaraju iste vrijednosti te pristaju na predizbore.
Aktualno je pitanje ulazak Hrvatske u EU. Gleda li Hrast na to kao i prije nekoliko mjeseci? Hrvoje Hitrec je na prosvjedu za naše generale u Zagrebu rekao kako Hrast zamrzava pregovore sve do oslobađajuće presude našim generalima. Vrijedi li to i danas?
Hrvatski građani imaju opravdan strah pred mnogim pitanjima vezanim uz ulazak u Europsku uniju jer nisu odgovarajuće informirani, a razina povjerenja u političke elite koje su između ostalog i vodile pregovore je drastično pala. Europska unija funkcionira na principu ekonomskih i političkih interesa država članica. Iluzorno bi bilo očekivati da će sadašnje države članice o nama razmišljati u bilo kojem drugom kontekstu osim u kontekstu vlastitih interesa. A svjedoci smo da je proces pristupnih pregovora za Hrvatsku protjecao u vrlo ponižavajućem tonu, da smo prolazili različite ucjene, različita mjerila za nas i za neke druge države koje su pristupale, da je potencirana skandalozna izmjena istine o Domovinskom ratu kroz suđenja i osude hrvatskim braniteljima i generalima itd. Lako bi se moglo dogoditi da narod bude taj koji će na referendumu zaustaviti ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
U srpnju 2010. Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu odbacio je tužbu jednog gay para protiv Austrije po osnovi diskriminacije, a radi toga što Austrija nije omogućila gay parovima sklapanje braka. U presudi je jasno istaknuto da niti jedna država članica nije dužna omogućiti sklapanje istospolnih brakova. Ona to može, ako to baš želi, ali ne mora. To je prepušteno odluci svake pojedine države. Samo 6 država članica omogućilo je sklapanje istospolnih brakova dok je 19 njih omogućilo nekakav oblik registriranja njihovog odnosa. U prosincu prošle godine isti je sud vrlo jasno presudio da ne postoji pravo na pobačaj.
Nadalje, 7. listopada 2010. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je rezoluciju u korist prava na prigovor savjesti za liječnike. Osobito je važan članak koji izrijekom nalaže da “Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija.” Ovo je za pokretače inicijative (feministički lobby) bio neočekivani obrat jer je Vijeće Europe izglasalo dokument s dijametralno suprotnim ishodom od onoga što su oni zahtijevali. Veliku ulogu u borbi za ovakav konačni tekst rezolucije imale su i katoličke obiteljske organizacije među kojima i krovna europska organizacija FAFCE.
Diljem čitavog svijeta zagovornici rodne ideologije vrlo aktivno, sinhronizirano i planirano vrše pritisak na sve institucije u kojima mogu infiltrirati svoje stavove, uvjerenja i navodna prava. U tome nisu usamljeni. Različiti interesni lobbyi, farmaceutske kompanije, proizvođači kontracepcijskih sredstava također su vrlo agresivni. Sve se to neposredno reflektira i na Hrvatsku, tako da postoji potreba vrlo ozbiljnog i kompetentnog pristupa ovim temama te odgovarajuća zaštita interesa hrvatskih građana.
Slijedom navedenog, postoji određeni strah kod građana koji više ne vjeruju naslijepo nikome, a osobito ne onima koji su se do sada dokazali rasprodajom hrvatskog ponosa, dostojanstva i suvereniteta. Građanima nije pružena osnovna informacija o onome što će se dogoditi ulaskom ili ne ulaskom u EU i to budi mnoge sumnje. S druge strane svjedoci smo navijačke kampanje vladajućih koji u EU vide ne opstanak naroda, već njihov osobni o(p)stanak na vlasti i daljnje uhljebljivanje u europskim institucijama iz kojih će još snažnije moći nastaviti daljnju devastaciju Hrvatske. Hrvatska se svakako neće pomaknuti sto, dvjesto ili petsto kilometara na zapad ukoliko uđe, niti će se pomaknuti jedan jedini metar prema istoku ukoliko ne uđe. Ostat će tu gdje je, sa svojim problemima, ali je pravo pitanje kome će pripasti sve ono što su granice do danas čuvale. Hrvatske šume, more, vode, zemlja, suverenitet ...
U Hrastu smo svjesni ovih činjenica i zahtjevamo da se građanima učine dostupnima sve informacije o tome što se pregovaralo i što se u pregovorima dogovorilo, kako bi mogli odlučivati na temelju činjenica, a ne interpretacija onih koji su ovaj narod izdali, ponizili, prevarili i opljačkali.
O svemu ovome imam i osobni stav. Da se danas trebam izjasniti o ulasku ili ne ulasku u Europsku uniju glasovao bih protiv. Moje je mišljenje da Hrvatska prije svega treba jasno postaviti i zaštititi svoje strateške interese. Proglašenje gospodarskog pojasa, povratak rješavanju spora oko Savudrijske vale isključivo na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu ili Međunarodnom sudu pravde Ujedinjenih naroda u Den Haagu, poništenje sramotne presude generalima je samo nekoliko točaka s dugačke liste. Hrvatska politika treba najprije i jedino štititi interese svojih građana. Hrvatska treba imati karakter, stav. Hrvatska zbog geostrateškog položaja, prekrasne i očuvane prirode, ali i sveg drugog neizmjernog bogatstva ne treba trčati nikome u zagrljaj. Hrvatska prije svega treba trčati svome narodu, koji već stoljećima trči njoj ususret; slobodnoj, ponosnoj, suverenoj! A šansa da se to ostvari je već na ovim parlamentarnim izborima.
Kako Hrast gleda na ulogu Katoličke Crkve u hrvatskom društvu? Kakvi su odnosi s Crkvom? Je li Hrast ujedno i katolički pokret, s obzirom na brojne katoličke udruge koje su mu se pridružile?
Mislim da možemo reći da Hrast trenutno od svih političkih subjekata u hrvatskom političkom prostoru jedini autentično zagovara kršćanske i katoličke vrjednote. Dolazak sv. Oca u Zagreb i Hrvatsku razotkrio je svu licemjernost vladajuće stranke koja je preko tri najistaknutija predstavnika istog dana javno demantirala sve ključne zahtjeve izrečene u završnom pozdravnom govoru biskupa Valtera Župana. Oni nikada neće niti su ikada to htjeli – revidirati zakon koji omogućava ubijanje nedužne djece u Hrvatskoj; oni nikada neće niti su to ikada htjeli revidirati ili dokinuti apsurdan protudruštveni Zakon o suzbijanju diskriminacije koji se slobodno može preimenovati u Zakon o suzbijanju katolika, slobode vjeroispovjesti i slobode mišljenja u Hrvatskoj. Na temelju ovog zakona za koji je Jadranka Kosor javno rekla kako je iznimno ponosna na njega i kako je to njezin osobni projekt, imamo prve progone katolika u Hrvatskoj, prvu vjeroučiteljicu na sudištu, bjesomučne napade na Katoličku crkvu, svećenike i vjernike. Na temelju istog tog zakona stvara se platforma i za desant na obrazovni sustav, kao i za tiho oduzimanje prava roditeljima da biraju odgoj za svoju djecu u skladu s njihovim pozitivnim uvjerenjima, a što je između ostalog i njihovo ustavom zajamčeno pravo. Na temelju ovog osobnog projekta gđe Kosor, uskoro će roditelji, ako se ova lakrdija ne zaustavi na parlamentarnim izborima, biti suočeni sa brisanjem prava da se nazivaju tata i mama, a trebat će se dogovoriti koji će od njih biti roditelj 1 i roditelj 2. Obzirom da jedini upozoravamo na ove činjenice i obzirom da je HDZ pored ponosa, identiteta, povijesti, teritorija i dostojanstva hrvatskom narodu pokušao 'ukrasti' i samog papu pokušavajući nasilno instrumentalizirati njegov posjet za jeftini spin o dolasku kojim sv. Otac podupire ulazak Hrvatske u EU; mogu potpuno mirno reći da smo jedini u Hrvatskoj koji namjeravamo unijeti i oživotvoriti katolički socijalni nauk u hrvatsko društvo, da smo jedini koji ćemo otvoreno zagovarati brak, obitelj, slobodu vjeroispovjesti i sve ono što ovaj narod živi stoljećima kao narod koji je i u najtežim trenucima sačuvao poklad vjere.
Hrvatski rast - Hrast zagovara i priznaje odvojenost crkve i države, ali naglašava da nitko nema pravo isključivati Katoličku crkvu iz bilo kojeg oblika javnog i društvenog djelovanja, sudjelovanja u javnoj raspravi, izricanja svojih stavova, mišljenja i dr. Hrvatski biskupi imaju puni legitimitet i potpuno pravo javno govoriti o svim pitanjima koja se tiču općeg dobra, dobrobiti čovjeka i društva u cjelini. Država se ne može sekularizirati od svojih građana vjernika. Vjernici imaju svako pravo zalagati se za inkorporiranje kršćanskih vrjednota u sve sastavnice svakodnevnog života u Hrvatskoj.
Obitelj je temelj svakoga društva. Kod nas su zdrave i tradicionalne obiteljske vrijednosti izvrgnute sve većim napadima od strane različitih ateističkih udruga i pokreta, ali i medija. Kako do Hrvatske po mjeri katoličke obitelji?
Obitelj je prva i životna stanica ljudskoga društva, pa tako i Hrvatske. Svi ćemo se složiti da obitelj zaslužuje biti na prvome mjestu svakoga čovjeka, jer smo u obitelji proveli i provodimo najsretnije trenutke života, a obitelj je i prva škola društvenih kreposti bez kojih ljudsko društvo ne može opstati. Za očekivati je i da bi odnos države i svih politika, ali i cjelokupnog društva, prema toj prvoj i životnoj stanici ljudskog društva trebao biti posebno osjetljiv i zaštitnički, te da bi se obiteljske vrijednosti trebale promicati i štiti u svim sastavnicama svakodnevnog života. No, je li tome tako u Hrvatskoj? Kada pogledamo podatke, statistike, rezultate društvenih istraživanja, ali i jednostavno pogledamo oko sebe u našoj bližoj okolini, svjedočimo drugačijoj istini. Obitelj ne samo da je mnogostruko ugrožena i izložena brojnim vanjskim i unutarnjim razaračima, već u teškoj situaciji u kojoj se nalazi kao da ne dobiva podršku, zaštitu i pomoć.
Hrvatska promatrajući demografski zapravo izumire, ponešto sporije negoli cjelokupna Europska civilizacija koja migracijom radno sposobnog stanovništva pokušava ispuniti sada već teško nadoknadive deficite. Obitelj, natalitet, programi usmjereni obitelji ponovno postaju pitanje 'par excellence' za Europu koja je očito izgubila ono nešto najvažnije što drži i osigurava opstanak čitavog društva i civilizacije.
Još je bl. Ivan Pavao II upozoravao na 'kulturu smrti' i pogubne posljedice sustava koji ne vrednuje obitelj, dostojanstvo ljudske osobe, obiteljske vrijednosti, vjeru. Rezultati su vidljivi. Svake godine u Hrvatskoj se rađa između 7 i 10 tisuća stanovnika manje negoli ih umire. Projekcije govore da će, ako se ovaj trend ne promijeni, Hrvatska do 2070. imati 500.000 stanovnika manje negoli danas. Imamo trend starenja populacije, sve kasnijeg ulaska u brak, sve kasnije dobi u kojoj žene rađaju prvo dijete itd. Po broju rastavljenih brakova još uvijek smo nešto iznad europskog prosjeka, što možemo zahvaliti jednim dijelom i kršćanskom nasljeđu koje se opet nesmiljeno napada kroz medije. U Hrvatskoj sve više govorimo i o pojavi 'socijalnog steriliteta' (samački život) koji zahvaća 20% muškaraca i 9% žena u dobi od 35 do 44 godine.
Kada govorimo o obitelji u Hrvatskoj, potrebno je upozoriti na glavne razarače obitelji, koje možemo podijeliti na unutarnje i vanjske. Među najvažnije unutarnje razarače svakako možemo ubrojiti manjkavu pripravu za brak, probleme komunikacije među članovima obitelji, nedostatak bračne i obiteljske duhovnosti, osobne i obiteljske financije, neučinkovito upravljanje vremenom.
Od vanjskih razarača obitelji ističem sustavno lošu i promašenu politiku prema obiteljima, donošenje protudruštvenih zakona među kojima izdvajam Zakon o suzbijanju diskriminacije, neusklađenost rada i obiteljskog života, financijske terete i dužničko ropstvo, utjecaj medija koji nameću protubračni i protuobiteljski mentalitet, marginalizaciju utjecaja obitelji u društvu te na poseban način pokušaje da se roditeljima oduzme pravo da biraju odgoj i obrazovanje u skladu sa svojim pozitivnim vrijednosnim sustavom.
Istraživanja pokazuju da preko 80% građana smatra kako žene nemaju dosta poticaja za rađanje, mlađe ispitanice sklonije su tvrdnji da porodiljski dopust ima negativan utjecaj na njihov posao i karijeru. Ovo je tek dio zastrašujućih podataka koji upućuju da trenutna upravljačka elita dubinski ne razumije ovo pitanje i u kolikoj je mjeri zapravo čitava budućnost Hrvatske dovedena u pitanje. Hrvatska je zapravo u ratu, koji ima višestruko dalekosežnije i opasnije posljedice od svih dosadašnjih agresija kojima je bila izložena Hrvatska. Stoga su žurno potrebne temeljite društvene i političke promjene u Hrvatskoj.
Hrast je „zasađen“, kako Vi volite reći. Koji su sljedeći koraci? Evo, uputite nekoliko riječi našim posjetiteljima.
Završio bih sa rečenicom koju često koristimo na našim promotivnim materijalima; Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa. (Edmund Burke). Pridružite se Hrastu i pomozite nam da zajedno gradimo suverenu, slobodnu, ponosnu i snažnu Hrvatsku! Mir i dobro!
razgovor vodio: Josip Križić
