 U teškim trenucima današnje nastale situacije na širem društvenom planu, događaju se nesagledivi rascjepi i u samoj (nutarnjoj) jezgri čovjeka, obitelji, međuljudskim odnosima. Nadalje, neprijeporna je istina da za takvo nešto postoje mnogobrojni razlozi i uzroci, pokatkada neoprostivi propusti i nemari: pojedinca, društva, zajednice, naroda. Upravo polazeći s tom namjerom, svakako je nezaobilazno postaviti i nadasve od egzistencijalne važnosti pitanje žarišnoga „trenutka“: Kako posvijestiti nerijetko krivo tumačene i odbacivane općeljudske i evanđeoske vrijednosti? Nažalost, počesto pomanjkanje tih temeljnih vrijednosti u kolotečinama naših ulica, gradova, sela... neizostavno otvara sve strmije provalije, razaranja, naposljetku gubljenje zdrave vitalne duhovnosti i životnoga elana današnje stubokom ugrožene čovječnosti u čovjeku! No, u svakome vremenu (epohi), ma koliko se ono na prvi pogled činilo crnim, beznadnim.... utonulim, postoje i oni koji ne posustaju, ne predaju se, žrtvujući sebe i svoje dragocjeno vrijeme, svoje nezaustavljive životne trenutke uz toplo ognjište svoga doma i ugodnu atmosferu svojih bliskih prijatelja. U takvome odnosu prema Drugima, mali čovjek postaje glasnik Radosne vijesti Evanđelja u labirintima svakodnevnice. Jer se samo takvim potpunim predanjem, može premostiti današnji jaz razdora u čovjeku, njegovome biću, naposljetku otajstvenoj jezgri njegova postojanja: srcu.
Opširnije...
|
Ivica Šola
Društvo i politika -
Kolumne
 Nema skupine u Hrvatskoj koja se ne buni i ajmeče. Seljaci, radnici, državna birokracija, studenti... svi od države nešto fektaju, sklanjajući se pod skute bilo sindikata, bilo ideologija. No ima jedna skupina ljudi koja nema ni ideologije ni sindikata, koja od države niti što traži, niti što očekuje, skupina koja je u svim režimima samo davala i zauzvrat bila ismijavana, od literature preko filma do popularne kulture: gastarbajteri. Čovjek stila odijevanja nazvan “maneken s banhofa”, čovjek koji čačka nos dok vozi mercedes, ne zna sastaviti tri rečenice, pa je stalna meta humora tipa Ante Tomić i ostalih arijevaca. To je u kolektivnom imaginariju gastarbajter. U prošlom režimu Tito je obilno profitirao na njihovim devizama koje su slali kući. Kada bi dolazili na “urlaub”, bili su tretirani kao emigranti, ustaše, potencijalni reakcionarni elementi. Udbaši su ih po katoličkim misijama uhodili, neke i ubijali, bdijući nad njihovom protudržavnom djelatnošću. Njihov pak novac im nije bio sumnjiv i primitivan. I nastankom ove države oni su bili prvi i najvažniji izvor novca za obranu. Nema političara koji nije torbario među njima. No ni od prošle ni od ove države nisu nikada dobili ništa, niti su tražili, tek zazor, bilo ideološki, bilo civilizacijski.
Stjepan Lice
Promišljanja
 Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama. Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno. On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim. Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost. Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi.
Opširnije...
|
fra Filip Đurđević
Teologija -
Članci i radovi
 Svako jutro preko usta i kroz srca mnogih vjernika Crkva iznosi hvalu Bogu u molitvi časoslova, molitvi koja vjerno prati onu misao što ju stolječima ta zajednica Kristovih vjernika prenosi na nove naraštaje. Iako više puta izmjenjivan, ovaj nam čin Crkve može jasno predočiti ono što nam je Isus poručio preko evanđelja: Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega. (Lk 21,36) Upravo ovo slavlje sačinjava ''javnu molitvu Crkve'' u kojoj vjernici (klerici, redovnici i laici) vrše kraljevsko svećenstvo krštenih. Kao jedan od tri evanđeoska hvalospjeva svoje mjesto u jutarnjem dijelu te molitve pripada Hvalospjevu Zaharijinom ili kako ga se još naziva: hvalospjev Blagoslovljen. Znamo da je Zaharija bio muž Elizabete i otac Ivana Krstitelja. Bio je na dužnosti u Hramu u Jeruzalemu kad mu je anđeo kazao da će imati sina koji će pripraviti put za Mesiju. Zaharija i Elizabeta bili su stari. Jer nije povjerovao anđelu, Zaharija je ostao nijem sve do Ivanova rođenja. Zaharija, pun Duha Svetoga kao zahvalu Bogu, koji mu je oklonio nevjeru sa srca, prorokuje i u zanosu iznosi ovaj hvalospjev kojeg nam na početku svoga evanđelja donosi evanđelist Luka. U nastavku imam namjeru iznijeti svoje razmišljanje o ovom hvalospjevu, toj divnoj molitvi o kojoj možda često i ne razmišljamo dok ju svakodnevno molimo.
Opširnije...
fra Zvjezdan Linić
Teologija -
Kolumne
 Govori se o telepatskim mogućnostima pojedinih ljudi i čovjekovim misaonim mogućnostima. Sigurno je da je put k zdravlju povezan s pozitivnim razmišljanjem kojim se dosta uspješno ljudi mogu othrvati silama depresije i mučnini negativnih misli. U kršćanskoj tradiciji prepoznata je molitva kao pozitivni proces u životu vjernika. Po molitvi se ulazi u istinu vlastita bića, a to je temelj svakog pozitivnog mišljenja; ulazi se u odnos prema Bogu koji je život naš, a objavljen nam je kao Otac kojemu je stalo do svakoga od nas. Molitva nas stavlja u položaj sina, odnosno kćeri, svemogućeg Oca koji će sve učiniti da budemo sretni. Nema toga što svemogući Otac za nas neće učiniti. Molitva je poniranje u istinu vlastita života, a ona je prekrasna: dijete sam Božje. Takvo otkrivanje molitve postaje najbolji način da se pozitivno misli. Ljudima vjere i duha molitva daje snagu za odnose prema drugim ljudima. Na njih se gleda kao na sinove i kćeri istog Oca, pa su to onda braća i sestre. Isus je u tom pogledu svjedočio svojom molitvom, a svojim učenicima i svim vjernicima darovao je molitvu koja sadrži u sebi upravo takve temelje istine. To je molitva Očenaša. Molitvom se mogu prebroditi napetosti i nesporazumi među ljudima i stvara se ozračje mira i radosti. Uvijek se rado sjećam primjera starog profesora na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je svećenik i profesor. On je redovito kad bi ujutro primao studente za ispite sve njih uključio u svoju jutarnju molitvu, a osobito u svetu misu.
Opširnije...
|
|
|
|
|
