Ovo je doba godine kad većina Amerikanaca počinje misliti o tomu da trebaju izvjesiti svoje nacionalne zastave na pročelja svojih kuća i u svoja dvorišta i slaviti svoje hrabre pretke, koji bi danas bili nazvani „teroristima" uključujući čak i Georga Washingtona, prvog predsjednika i Oca Domovine. (Uostalom, nisu li nasumce palili kuće britanskih lojalista za vrijeme američkog rata za neovisnost, ubijajući mnoštvo nedužnih, opravdavajući to u ime slobode kao plemenitog cilja?) Da, govorim o 4. srpnju, Danu neovisnosti, jednom od najvećih blagdana u SAD-u. To je dan kada svi iznose zastave, „Old Glory", „Stars and Stripes" i ističu ih u prednjem dvorištu, stavljaju na poštanski sandučić, na kućni jarbol ili na prozor svog automobila. Pošteno govoreći, nakon tragičnih događaja 9. rujna, mnogi Amerikanci drže izvješene zastave tijekom cijele godine, kako bi pokazali svoj odlučni, prkosni domoljubni stav da nitko i ništa neće baciti Ameriku na koljena. Nakon svega, zastava je jedan od najmoćnijih simbola zajedničke povijesti, tradicije i vjerovanja, ukratko, jedinstvenoga identiteta: „Ja sam Amerikanac i ovo je moja zastava!" Važnost zastave Amerikanci su shvatili još davno, kad je 1877. godine, slavljen prvi put „Dan zastave", komemorirajući 100. godišnjicu proglašenja službenog američkog barjaka.

Do Drugoga vatikanskog sabora pojam slika Božja bio je dosta zapostavljen, vjerojatno zato što se u helenizmu i filozofiji Zapada pojam slika zanemarivao. Na Istoku je ovaj pojam uvijek imao važnost i značenje i to se vidi u tome kako je ikona znak istočnog kršćanstva. Utjecaj je imao na taj pojam i sekularizam na kraju 19. st. i početku 20. st. gdje se čovjek tumačio uglavnom ovostrano. Taj pojam slika Božja je relacijski pojam i ta relacijonalnost skrivena je u pojmu transcendentnost što nadilazi nas. Upravo zbog toga današnji sekularni humanizam teško prihvaća i razumije govor o čovjeku kao slici Božjoj jer se u taj govor uključuje i transcendencija. Međutim, moramo spomenuti da živimo u vremenu slike i postoji opasnost da se banalizira taj pojam u čovjeku. Neki su se pozivali na Bibliju po kojoj je Bog zabranio praviti lik na njegovu sliku, stoga su smatrali da je govorom o čovjeku kao slici Božjoj krše tu zapovijed. U Novome vijeku kršćanska se vjera u stvaranje našla  u dubokoj krizi. Ta kriza se najviše očituje u filozofiji  Nietzschea (1844. – 1900.) i J. Paula Sartrea (1905. – 1980.).  Tvrdi se da se Bog nema što miješati u ljudski život, umjesto njega trebamo istaknuti ljudsku kreativnost i podići je na visoku razinu. Ernst Haeckel (1834. – 1919.) Darwinov začetak teorije dencendencije doveo do radikaliziranja u smislu kauzalno-mehaničkog evolucionizma. Imao je veliku želju otkriti tajnu svijeta.