Vremena velikih kriza slična su ratu, obično izvlače najgore iz ljudi, pa se raznorazni šljam mnogo lakše nametne. Bez ikakvih odgovarajućih javnih, pa i pravosudnih reakcija, u kratkom vremenu dogodilo se nekoliko istupa koji pozivaju na teror, na nasilje, na cenzuru, legitimiraju osvetu bez zakona i procedure kao prihvatljiv način rješavanja konflikata i problema (globalnog) društva. Slovenski filozof Slavoj Žižek, kako u dnevnom tisku, tako i na onom subverzivnom kirvaju, otvoreno zagovara teror kao sredstvo ostvarenja “vječne ideje revolucionarno-egalitarističke Pravde... što se nekada nazivalo komunizmom”. Žižek ne zagovara ništa novoga, njegova logoreja je tradicija koja od Marxa sve do Gramscija, Benjamina i naših dana, (klasnu) mržnju smatra glavnim pokretačem povijesti, pa su prije par godina i nesuđenom genovskom gradonačelniku Sanguinetiju upravo klasna mržnja i teror bile okosnice političkog programa.
Komentiraj (0 Komentara)
To je ona Riječ, zbog čijeg se zato može podnijeti svakojaki zašto? Jer, težina života nije u zahtjevnosti, već u nemoći shvatiti zahtjevnost. Prava riječ je odgovor, motivacija, za sve nam snage da. S njom "Sve ću preživit, na sve sam friži spreman." Svačiji život počiva na takve dvije tri riječi. One fatalne, bogoduhe, presudne. Za svetog Franju to su bile riječi: "Ostavi sve i kreni za mnom", koje su ga ošinule kao munja i promijenile mu život. Sveti Augustin razabrao je ključne riječi iz slučajnog dječjeg žamora koji je do njega dopro: "Uzmi i čitaj!" Treba nam Riječ o kojoj bi smo visjeli, koja bi bila zaglavni kamen našeg života, sav napor i životnu građevinu učinila kompaktnom. Riječ, bez koje se sve urušava. Nit koja povezuje sve perle našeg života u jednu nisku. Riječ koja će prodrijeti do u dno našeg srca. Do pustinje u kojoj prebivamo. Do osamljenosti koja je izvor svih naših žalosti. Zbog koje je strah, očaj i grijeh. Makar živjeli rame uz rame s ljudima, od njih smo najčešće svjetlosne godine udaljeni. Treba nam riječ iz najbliže blizine. Riječ koja će dokinuti našu egzistencijalnu osamljenost, a time strah i žalost. "Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt." (Tin Ujević) "Reci samo riječ i ozdravit će duša moja."
Ženina najveća emancipacija njezina su djeca – toga se sjetim kad mislim na majku koja je živjela za svoju obitelj. Kod nas se u Crkvi već dugi niz godina druga nedjelja u svibnju obilježava kao Majčin dan ili Dan majki. Ističe se dostojanstvo rodilje. Svaki čovjek svoj život duguje ocu i majci, ali ipak majka i biološki podnese najveću radost i najveći teret njegovanja novog života i donošenja na svijet. Zato nije čudno da se ljudi ponekad sa zahvalnošću sjete one koja im je darovala život. Pritom se jednako tako stavlja u prvi plan neizrecivo dostojanstvo koje žensko biće u sebi nosi: da pod srcem ima kolijevku novog života. U kršćanstvu se pritom na osobit način gleda na svijetli lik Blažene Djevice Marije koja je tako pod svojim srcem nosila Isusa, spasitelja svijeta. Dostojanstvo i radost njezina stanja istaknula je starija trudnica Elizabeta kad je pri susretu tih dviju majki uskliknula: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”. U kršćanskoj se tradiciji zato ženu trudnicu voli prepoznati kao onu koja je u blagoslovljenom stanju, jer je svaki novi život blagoslov Božji.
Molim zemlju da me primi
U Maksimiru sam vidio opsjednutost zlim duhom mržnje, eskalaciju bijesa
