U uvodnim mislima ću pokušati dati presjek onog što mi leži na srcu i što sam tijekom teološkog studija prepoznao kao važno te sam to htio zaokružiti ovim radom. Koristit ću se raznom literaturom, ali ću probati izreći i neke svoje stavove koji će biti više poticaj na daljnje razmišljanje s obzirom na odabranu temu; nastojat ću stvari iz drugog kuta ili pak jednostavno izreći ono što mi u datom trenutku izgleda smisleno s obzirom na moje vlastito iskustvo hoda u vjeri, a temelj je moje nade koja je besmrtna i koja ne postiđuje.

Ponajprije, dotaknut ću se samog teksta i cijele Prve Petrove poslanice te vrlo kratko nešto reći o njoj. Progovorit ću i o krjeposti nade koja je eminentno kršćanska odrednica i koja je uvijek vezana za vjeru i ljubav, pogotovo danas aktualna i važna, jer su narodi na zemlji prožeti tjeskobom i očajavanjem, unatoč tome što uvjeti života nisu nikada bili bolji; s druge strane, unatoč silnoj tehnologiji još uvijek ljudi umiru od neimaštine, a naoružanje je toliko snažno da, ako se upotrijebi, u tren oka može Mjesec preuzeti orbitu i putanju Zemlje oko Sunca koja bi postala zvjezdana prašina. Uočavam da u mnogim ljudima, pa i onima koji se smatraju praktičnim vjernicima, postoji određena rezerviranost prema transcendenciji, prema božanskom, prema ne zemaljskoj, nego nadzemaljskoj stvarnosti; neka vrsta skučenosti srca u okvirima kopna i zraka koja čovjekovu smrtnost smatra katastrofom i zbog toga treba nešto reći o nadi kao krjeposti.

Moj odgovor na razlog nade koja je u meni bit će jedan i jasan, ali u sebi ipak kompleksan. Nadam se ili nada je u meni jer:

- vjerujem u Boga i Bogu koji je jedan, a ipak trojstven; koji nije pojedinac, "usamljeni čudak", već zajedništvo osoba, "obitelj", koja živi u savršenom jedinstvu ljubavi. Vjerujem u Boga Oca koji je svemogući, a ipak u toj svojoj svemoći sebe je sama onemoćao jedino kada je u pitanju naša slobodna volja, tj. odlučivanje.

- vjerujem u Isusa Krista koji je za nas rođen, raspet, umro i pokopan, ali i uskrsnuo te tako osmislio ljudsku egzistenciju i pokazao istinsko odredište ljudske zbilje. Osobit će naglasak biti na trenucima neposredno nakon Isusove smrti na križu, sa svojim vrhuncem u događaju uskrsnuća i njegovim značenjem za nas.

- vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca – za kojeg je sam Isus rekao: “Bolje je za vas da ja odem jer ako ja ne odem neće doći drugi Branitelj. On će vam dozivati u pamet sve što sam vam govorio, uvodit će vas u svu Istinu i navješćivat će vam buduće stvari…” (usp. Iv 16,7-15).

- progovorit ću i o darovima Duha Svetoga i o strahu Gospodnjem koji je početak Mudrosti (usp. Izr 1,7; Sir 1,14). Po njima kršćani mudro žive u ovom svijetu, iščekujući svoj prijelaz ili konačni dolazak Kristov.

Znam komu sam povjerovao (usp. 2 Tim 1,12), to je Bog koji je Ljubav. Iz tog povjerenja se rađa nada - radost spasenja, koju mi nitko ne može oduzeti, osim mene samoga. U kontekstu toga pisat ću i o odnosu vjere i djela.

Govoreći o vjeri, nadi i ljubavi, neizostavno se mora progovoriti i o milosti, kao o onoj koja prethodi, prati (liječi, podiže, obnavlja) i privodi svakom dobrom daru koji je “odozgor”.

"Bože otaca naših i Gospode milosrđa, ti koji si Riječju svojom stvorio svemir i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom da vlada nad stvorovima tvojim i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti i da sud sudi dušom pravičnom: daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestolja i ne odbaci me između djece svoje.

Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovijek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio. S tobom je mudrost koja zna djela tvoja, koja je bila nazočna kad si stvarao svijet; ona zna što je milo tvojim očima i što je pravo po tvojim zapovijedima.

Pošalji je s nebesa svetih i otpravi je od svoga slavnog prijestolja, da uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo. Jer ona sve zna i razumije, ona će me razborito voditi u pothvatima mojim i štititi svojom moći. Jer u njoj je duh razborit, svet, jedinstven, mnogostran, tanan, okretan, pronicav, neoskvrnjen, jasan, nepristran, dobrohotan, oštar, nezaprečiv, dobrotvoran, čovjekoljubiv, postojan, pouzdan, bezbrižan, svemoćan, svenadzoran, što prodire kroza sve duše, mudre, čiste i najtananije. Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja, ona proniče i prožima sve svojom čistoćom.

Jer je ona dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete i čini od njih Božje prijatelje[1] i proroke (Mudr 9,1-6. 9-11; 7,22-27)."[2]

 

I. PRVA PETROVA POSLANICA

 

1.1. Tematika i literarni karakter

Postoje različita mišljenja među egzegetima o autentičnosti Poslanice. Neki smatraju da ju je napisao Petar koristeći se tajnikom u razdoblju od 60.-63. g.; drugi pak smatraju da ju je napisao neki učenik koji se oslanjao na Petrovu baštinu u Rimu u razdoblju od 70.-90. g.[3]

Pisac Poslanice želi ovim spisom pokazati kako je milost primljenu po krštenju, dakle kršćanski život po Duhu, moguće provoditi i u teškim uvjetima diskriminacije i progona. On želi svojim spisom „ohrabriti“ i potaknuti nadu u spasenje kao sigurnu budućnost kršćana. Ta nada je zapravo glavna tema poslanice, i to je prepoznatljivo u samoj strukturi spisa:

-  nada u sigurno spasenje kod Boga darovana po uskrsnuću Isusa Krista (usp. 1,3-12);

- ima posljedice u ljudskom životu tako što nenadano mijenja način ljudskog ponašanja                                (usp. 1,13-3,12);

- i nju je moguće iskusiti baš pod pritiscima nevjerničkog okruženja (usp. 3,13-5,11).[4]

Iz navedenog proizlazi da je vjera temeljna odrednica odnosa čovjeka i Boga, a iz toga se iskustvenoga osobnog odnosa rađa plod - radost spasenja - koja se temelji na događaju Isusa Krista sa svojim vrhuncem u otajstvu Uskrsnuća. Iz toga proizlazi i promjena mentaliteta - obraćenje, koje je stabilno, postojano i u trenucima kušnji koje nadolaze i iznutra i izvana, znajući da je naša odrednica domovina koja je na nebesima (usp. Fil 3,20) a ne ovdje, na zemlji, kako to i Učitelj naroda, sv. Pavao kaže u svojoj poslanici.

Autor opisuje kršćanski život ne kao prezir svijeta i čovjeka, nego kao pobožno uključivanje u životne okolnosti kakve god one bile (usp. 2,18-20; 3,1-6), štoviše kao prihvaćanje života unatoč očitoj nepravednosti i progonu (usp. 1,6; 3,15-5,11), te daje konkretne upute za ispravno sučeljenje s realnošću života.[5]

1.2. Naslovnici i njihova situacija, vrijeme i mjesto nastanka Prve Petrove poslanice

Poznat je krug čitatelja kojima se autor obraća i on je vrlo širok (usp. 1,1). Postavlja se pitanje, radi li se o konkretnom progonu kršćana, ili o općenitom stanju koje kršćani proživljavaju kao nedopuštena religija. R. E. Brown smatra da se radi i o jednom i o drugom, te da se to primjećuje iz samog teksta Prve Petrove poslanice koja se i sastoji iz dva dijela: kao općenit govor o progonu (usp. 1,3-4,11) i  kao konkretnom progonu (usp. 4,12-5,11).[6]

I. Dugandžić smatra da, ako se i radi o konkretnom progonu, onda je to onaj za vladanja cara Domicijana koji je bio poznat po svojoj okrutnosti, a o kojem izvješćuje i Plinije u pismu caru Trajanu tražeći od njega savjet kako se postaviti u situaciji s kršćanima.[7]

Ipak, Dugandžić misli da se ne radi o konkretnom progonu, već o reakciji na svakidašnju tešku situaciju kršćana u svijetu. To obrazlaže i metaforom o „požaru koji bukti među vama…“ (usp. 4,12), koja se odnosi općenito na životne kušnje, zbog čega Prva Petrova poslanica vjeru tumači kao nadu. Tu opću situaciju potvrđuje i činjenica da se u cijeloj Poslanici ne spominje nikakva hereza koja bi izvana ugrožavala Crkvu, kao ni neke unutarnje trzavice koje bi je ugrožavale iznutra, već se radi o općoj brizi za Crkvu u cijelom svijetu.

O mjestu i vremenu nastanka Poslanice uglavnom se slažu da se vjerojatno radi o kraju prvog stoljeća, oko 90. godine, i to u Rimu. Dakako, ni tu nije potpuna sigurnost, bar ne onakva kakvu današnje egzaktne znanosti zahtijevaju.[8]

 

II. NADA – EMINENTNO KRŠĆANSKA KRJEPOST

2.1. Općenito o krjeposti

Krjepost je trajno i čvrsto raspoloženje da se čini dobro. U tradicionalnom nauku Crkve krjeposti dijelimo na:

- ljudske – one su stalna raspoloženja razuma i volje koja ravnaju našim činima, sređuju naše strasti i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri, a mogu se okupiti oko četiri stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost;

- božanske ili teologalne -  kojima je Bog izvor, poticaj i objekt.

Božanske ili teologalne se dalje dijele na:

- vjeru – po kojoj vjerujemo u Boga i vjerujemo Bogu[9] i svemu onom što nam on po Svetoj Crkvi objavljuje, i to zato jer je Istina koja ne vara niti može biti prevarena;

- nadu – koja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce čovječje te je ona „čvrsto i pouzdano sidro duše“ koje prodire tamo „kamo je kao preteča za nas ušao Isus“ (usp. Heb 6,19-20). Nadu bismo mogli opisati kao „radost spasenja“ koju smo „već postigli“ povjerovavši Bogu, ali „još ne u potpunosti“ (usp. 1 Sol 5,8);

- ljubav – po kojoj ljubimo Boga i čovjeka, a ta je ljubav put, istina i vječni život jer sve će ovo prije nabrojeno prestati ili se preobraziti u Ljubav koja nikad ne prestaje (usp. 1Kor 13, 8a).[10]

Ako bismo htjeli slikovito prikazati bogoslovne krjeposti, onda bi to bilo stablo koje se sastoji od korijena - vjere, od stabla i grana - nade i od plodova - ljubavi. Sve je u službi ljubavi, a ipak postoji jasna korelacija, jer bez vjere nema nade, a bez vjere i nade nema istinske ljubavi.

 

2.2. Krjeposti u svakidašnjem životu

I u  uobičajenim prilikama života se može reći da su teologalne krjeposti „nazočne i vidljive“. I nevjernici vjeruju da im se strop kuće neće srušiti na glavu kada borave u njoj; i nevjernik vjeruje da mu je auto ispravan i da mu kotač neće otpasti u vožnji;[11] i nevjernik se nada da će dijete koje mu supruga treba roditi biti zdravo; i nevjernik se nada da će ovaj život proživjeti u miru i blagostanju i da mu se neće dogoditi teška bolest u obitelji; i nevjernik ljubi svoj život, svoju ženu, svoju djecu i prijatelje, ali je sva ta vjera, nada i ljubav zatvorena u granice ovoga svijeta i tu je za njega i početak i svršetak. Stoga je nevjernik u većoj opasnosti da pod „pritiskom života“ sam prekine ono što bi i samo prestalo konačnom biološkom odrednicom – smrću.

Domet je kršćanskog nadanja, dakle, izvan prostora i vremena. "Jer ako se samo u ovom životu ufamo u Krista najbjedniji smo od svih ljudi" (1Kor 15,19). Time se ono razlikuje od drugih ovozemnih nadanja. Iako se konačni cilj kršćanskog nadanja ne može postići bez Boga u Kristu po Duhu Svetom i nadnaravnih vrednota, ipak, ono traži puno čovjekovo angažiranje. "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu" (Fil 3,20-21).

 

2.3. Nada u Starom zavjetu

Dok u grčkom jeziku nada (elpis, elpizein) ima neutralno obilježje - može izražavati kako očekivanje sreće, tako i strah od nesreće - dotle isti izraz i odgovarajući pojmovi koje nalazimo u Svetom pismu imaju krajnje pozitivno obilježje, i to već u Starom zavjetu. Nada je usmjerena prema spasenju, ali promatranom u teološkom stupnju dotičnog vremena.

U Starom zavjetu nadu karakterizira stvarnost Božjeg saveza s narodom; narod pouzdano očekuje da će Bog ispuniti obećanja koja je dao u času sklapanja Saveza. Nada je, dakle, sigurnost da ono što još nije dogođeno, ali se događati počelo, da će se sigurno dogoditi jer se radi o obećanju onoga koji nikad  nije iznevjerio.[12]

Novija starozavjetna teologija pokazala je da su riječi i iskazi o "Božjoj objavi" u Starom zavjetu stalno povezani s iskazima o "Božjem obećanju". Bog se objavljuje u obliku obećanja i unutar povijesti obećanja.[13] Zato je važno spomenuti ono što J. Moltmann naglašava kada je u pitanju odnos Božje objave i njegova obećanja. On kaže: "Nije dovoljno propitati njihov međusobni odnos, već valja razviti i shvaćanje "Božje objave" koje će biti "eshatološko" utoliko što nastoji razotkriti jezik obećanja."[14]

Razdoblje Starog zavjeta karakterizira „nada naroda“, a tek u drugom planu je nada pojedinca. Ona se temelji na izabranju (Abraham, Izak, Jakov…) i na Savezu; tu je, dakle, govor u prvom redu o „kolektivnoj nadi naroda“ koja smjera prema Obećanoj zemlji (usp. Post 15,7; 17,8; usp. usp. Ez 3,8. 17; 6,4). Nakon ulaska u Obećanu zemlju,  narod se i dalje nada Božjem blagoslovu koji se očituje u životnom blagostanju, mnogobrojnom i zdravom potomstvu, nadmoći nad neprijateljima… Nakon tih iskustava javlja se i žalosno iskustvo propasti dvaju kraljevstva koja uz svoju lošu stranu imaju i svoju pozitivnu dimenziju. Žalosno iskustvo propasti dvaju kraljevstva pomaže Izraelcima da na religiozan način shvate iščekivanje spasenja – mesijansku nadu. To novo spasenje koje se očekuje ne sastoji se prvenstveno u ponovnom obnavljanju struktura i vanjskih uredbi, nego u novom životnom sjedinjenju s Bogom (usp. Jer 31,31-33; 32, 27-44; usp. Iz 49,8-26; 55,3-5).[15]

Što je s nadom pojedinca u Starom zavjetu? Postoji li ona i gdje se može vidjeti? Nada pojedinca u Starom zavjetu je progresivnog tipa. U počecima ona smjera na dobra ovoga svijeta, koja u sebi nose materijalna dobra, zdravlje, potomstvo, a završava smrću čovjeka. To se stajalište postupno mijenja s javnom proročkom službom i nastupom pojedinih proroka koji "razmišljaju svojom glavom" i Božjim očima gledaju na život i njegov smisao. Oni su pozvani i poslani da "isprave" sva kriva nadanja naroda Božjega. To krivo nadanje se osobito pokazuje pouzdavanjem u druge narode, u njihovu moć, u njihove političke veze, u njihovo naoružanje... zato Izaija ogorčen i prosljeđuje narodu poruku Božju: "Ako se na mene ne oslonite, nećete se održati!" (Iz 7,9b).

Pri kraju starozavjetne objave nada gubi svoje isključivo ovozemaljsko obilježje budući da se vjernik nada zajedništvu s Bogom nakon smrti, makar to nejasno shvaća (usp.  Mudr 3,1-12; usp. Ps 16,1-11).[16]

 

2.4. Nada u Novom zavjetu

Nada u Novom zavjetu konačno je konsti­tuirana križanjem, s jedne strane, one sudbinske odluke Božje o čovjeku kojom je on djelotvorno i trajno pogođen ljubavlju Božjom, a koja je u Isusu Kristu postala čovjekom (i time postala ljudska povijest); s druge strane, načinom vladanja čovjeka koji odgovara za tu odluku (ili vladanja Crkve, u kojoj se personalno moguć odgovor pojedinog čovjeka trajno ostvaruje i nosi), jer čovjek stoji u vjerničkoj sigurnosti spasenjske Božje odluke koja se već konačno dogodila, i s pouzda­njem očekuje posljednje ispunjenje spasenja koje je Bog priredio u dolasku Isusa Krista (usp. Heb 6,18; Rim 8,24).

Time je nada u teološkoj tradiciji "božanska" (od Boga "proizvedena") krjepost koja je, kao takva, usko povezana s milošću, a ujedno pravo, od Boga proizvedeno djelo čovjeka koje stoji u uskom odnosu s osobnom vjerom i ljubavlju u kojem ona na neki način sačinjava razvojno povijesno središte između opće dogmatske vjere i apsolutne individualne intimnosti ljubavi (usp. 1 Kor 13,13).[17]

Kršćanska nada ne izriče, na kraju krajeva, samo neki modalitet vjere i ljubavi, dok ovo prolazno traje, nego je i trajno raščišćavanje puta toga prolaznoga prema radikalnoj i čistoj neraspoloživosti Božjoj. Ona je stalno razaranje privida da je apsolutna i posljednja istina ono shvaćano što je obuhvaćeno, a da je ljubav ono što naša ljubav čini. Temelj je nade sveopća spasenjska volja Božja jer se Bog dostiže (ali ne "proniče") i biva konkretno prisutan samo u nadi. Materijalni je objekt nade, prema teološkoj tradiciji, oproštenje grijeha koje se doživljava već u vjeri, milost kao nezasluženo i nezasluživo opravdanje, ali i kao djelatna pomoć za ustrajnost u tom stanju milosti, a prije svega konačno gledanje Boga kao dar koji je Bog pojedinačno zamislio "meni" i svakom "bližnjem".

Svoju sigurnost kršćanska nada nalazi u osobi Isusa Krista (usp. Kol 1,27; 1 Tim 1,1) u kojem je Bog milosno prihvatio ljudsku sudbinu i čovjeka uopće, i od toga načinio povijest. Upravo to prihvaćanje (preobražaja) ljudske povijesti kao "nužnosti" koja je sadržana u Božjem planu i koja završava u konačnom novom stvaranju daje nadi njenu "ispravnost": nada drži budnim sjećanje na još neostvarena Božja obećanja prema čijem ispunjenju čovjek ide kad radi na unutarsvjetskoj budućnosti. Kršćanska se nada uvježbava i saopćuje u praksi unutarsvjetskih nadanja i u propaćenom prolaženju "obličja ovoga svijeta".

Nada je, dakle, središnja kategorija teologije koja teži praksi.[18]

 

2.5. Ukratko o nadi kod sv. Pavla

Ako se za nekog može reći da je teolog nade i da je sa žarom o nadi govorio, a još više po njoj živio i, što je vrlo važno, na ispravan je način razumijevao, onda je to sv. Pavao. Nada za sv. Pavla, kao i vjera i ljubav, nije krjepost koja zasebno stoji uz mnoge druge, nego ona prožima i daje obilježje čitavom životu kršćanina.

Kada Pavao govori o nadi, daleko od toga da se radi samo o pasivnom iščekivanju, to nikako, već je povezana s postojanošću (usp. 1Sol 1,3). Postojanost (hypomene) je hrabro podnošenje poteškoća, plod je nade i istovremeno očitovanje njezine naravi. U plodove nade pripadaju i odvažnost, pouzdanje (usp. 1 Tim 6,11; Tit 2,2), kao i budnost (usp. 1 Kor 16,13; Kol 4,12) i trezvenost duha koji čuvaju kršćanina od opasnosti zanošenja onim što je prolazno (usp. 1 Sol 5-6, 8.; 1 Kor 15,34).

 

2.6. Dijalektika kršćanskog nadanja

Kršćanska nada u sebi ujedinjuje, s jedne strane, bogatstvo, jer životu daje dinamizam i angažira ga u pravcu postizavanja budućega dobra, a s druge strane siromaštvo jer čovjek još ne posjeduje ono čemu se nada, bar ne u potpunosti. S jedne strane nada predstavlja veliku snagu i jakost koja se traži za postignuće konačnog cilja, koja je, ipak, u prvom redu snaga Božja – milost, a s druge strane tu je i iskustvo vlastite slabosti po kojoj čovjek može sve izgubiti.

Nada je krjepost, snaga koja je počelo djelovanja u pravcu postizavanja željenog dobra. Ona postaje dinamična i preobrazbena snaga života i djelovanja. S nadom se mogu svladati životne poteškoće i ustrajati sve do postignuća željenog budućeg dobra,[19] a to je primijetljivo i u današnjem društvu gdje je sve više apatije, teške depresije i očaja koji ljude čine bezvoljnima i inertnima, a sve je to popraćeno i velikim strahovima i nesigurnošću. I iz ovoga se može uvidjeti povezanost, korelacija i koherencija nade i ljubavi s vjerom.

Vjera je sigurna da je Bog istinski Bog, a nada očekuje da On u dano vrijeme objavi svoju istinu; vjera je sigurna da nam je on Otac, a nada očekuje da nam se On uvijek takvim i pokazuje; vjera je sigurna da nam je podaren vječni život, a nada očekuje da će se to jednom razotkriti: vjera je temelj na kojem nada počiva, dok nada vjeru hrani i štiti.[20]

Ako nemamo živo iskustvo Boga i njegove milosrdne ljubavi i njegove svemoći koja se temelji na vjeri i koja se na poseban način očituje u nadi, koja je životna snaga, a potvrđuje se u trenutku prijelaza s ovoga svijeta, onda i naša nada, i naša ljubav nisu izrasle iz pravog korijena i dobre zemlje, nego iz kamenitoga, trnovitoga ili tla pokraj puta (usp. Mk 4,2).

 

III. RAZLOG NADE - OTAC SVEMOGUĆI

"Vjerujem u Boga Oca Svemogućega..." tako počinje Credo. Od svih božanskih svojstava samo se Božja svemoć spominje u Vjerovanju, a ispovijedati je od velike je važnosti za naš život. Ta Božja svemoć je sveopća jer je sve stvorio (usp. Post 1,1; Iv 1,3); ona je u Ljubavi jer Bog je naš Otac (usp. Mt 6,9); ona je tajanstvena i otajstvena jer se samo po vjeri može spoznati kada se očituje "u slabosti" (usp. 1 Kor 1,18; 2 Kor 12,9).[21]

O teologalnoj krjeposti vjere sam nešto već govorio, a kasnije će još biti govora o njoj. Govor o Bogu kao o Ocu neće biti u širem smislu, već bih ovdje htio nešto reći o radosti spasenja, o nadi, unatoč zlu u svijetu, koja je plod vjere i povjerenja u Boga Oca koji je svemogući, koji po svom bezuvjetnom i neizmjernom milosrđu može i zlo okrenuti na dobro. To je govor o nadi koja je konstitutivni element odnosa s Bogom, uz vjeru i ljubav, koja se temelji na osobnom susretu i vlastitom iskustvu koje proizlazi i rezultat je tog susreta.

Pitanje je vrlo aktualno jer se događaju stvari koje ni mi ne želimo da se događaju, a vjerujemo, ne želi ni Bog jer su te stvari loše i zle, a s druge strane stvari koje bismo željeli da se dogode, a koje bi, vjerujemo, želio i Bog da se dogode jer su dobre i poželjne, ne događaju se. Pitanje je kako govoriti o Božjoj svemoći, o njegovu savršenom trostrukom znanju po kojem jasno vidi prošlost, sadašnjost i budućnost? Kako govoriti današnjem čovjeku o neizmjernoj Božjoj dobroti i ljubavi? I kako nekome objasniti da je Bog uistinu svemoćan, svemoguć?

 

3.1. Tajna prividne Božje nemoći

Vjera u Boga Oca svemogućega može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje u svijetu. Katkad se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban spriječiti zlo.[22]Nažalost,  ponekad se susrećemo i sa stavovima vjernika koji smatraju da zlo koje ih je pogodilo, bilo moralno, bilo fizičko, da je to Božja volja, volja Boga koji je Ljubav.

Žena koju je muž ostavio s troje djece smatra da je to Božja volja i da je, možda, to zaslužila i da to mora biti tako, da je to njezina sudbina... Majka i otac smatraju da je Božja volja da oni trpe što im je sin jedinac poginuo u prometu... Neki roditelji smatraju da je Božja volja što im se dijete rodilo hendikepirano i što je nesposobno brinuti samo za sebe... Nažalost, mnogo se toga stavlja u Božju volju jer smo baštinili sliku Boga koji je strog, koji stalno ima neke zapovijedi: bilo da ih nazivamo deset Božjih, bilo da ih nazivamo pet crkvenih, bilo da ih nazivamo kanonskim zakonom, ili da se radi o nekoj kazni za nešto što smo učinili bilo svjesno, bilo nesvjesno, ili da je u pitanju grijeh nekoga od naših predaka pa sad mi "ispaštamo".[23]

Bog Otac, koji je Ljubav i koji ne može niti željeti, ni činiti zlo, je svoju svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju, milosrđu i uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist "Božja sila i Božja mudrost; jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi" (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu pashalnom otajstvu Otac je razvio "svoju silu i snagu" i očitovao "kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo" ( Ef 1,19-22).

Samo vjera može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć.[24]

 

3.2. Božja svemoć i njegova nemoć

U teologiji je poznato teodicejsko (Theos-Bog; dike-pravda, opravdanje) pitanje kojim se želi potaknuti na razmišljanje o činjenici zla u svijetu te doći do saznanja u kakvom je ono odnosu s čovjekom i Bogom. Želi se, da tako kažem, "opravdati" Boga koji je svemoguća i sveznajuća Ljubav.

Kako je to moguće da je zlo u svijetu prisutno, ako je Bog savršeno dobar, sveznajući i svemogući? Ili je samo savršeno dobar i sveznajući, ali ne i svemogući jer ne može spriječiti zlo; ili je savršeno dobar i svemogući, ali ne i sveznajući jer ne može znati kad će se zlo dogoditi da ga spriječi; ili je sveznajući i svemogući, ali ne i savršeno dobar pa ga sprječavanje zla previše i ne obvezuje jer je njemu dobro a mi, ljudi, nismo bitni.

Jedan od odgovora na to bi mogao biti sljedeći: Bog je u svojoj ljubavi htio stvoriti svijet i čovjeka, i to na svoju sliku, sebi slična, tako da čovjek i Bog mogu međusobno komunicirati, te je to učinio na najbolji mogući način. Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima (usp. Izl 33,11; Iv 15,14-15) i s njima druguje (usp. Bar 3,38) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.[25]

Vrhunac te komunikacije je u Isusu Kristu. Bog je zauvijek prihvatio ljudsku narav, čovjeka, i dogodila se "sveta razmjena" po kojoj i čovjek može ući u božanski život.

Ta Ljubav je htjela čovjeka, i to čovjeka koji će biti slobodan u odlučivanju, a ne čovjeka koji će biti robot i koji će djelovati po unutarnjem mehaničkom, biološkom ili kemijskom zakonu ili po vanjskom zakonu prisile. Teorijski promatrano, mogao je Bog stvoriti čovjeka koji ne bi sagriješio, ali tada čovjek ne bi bio slobodan u odlučivanju, slobodan izabrati i ono što nije u skladu s Božjom voljom, a to bi značilo da je čovjek uvjetovan i neslobodan u odlučivanju. Jasan je nauk Krista i Crkve da je istinska sloboda u biranju dobra, a tko bira i čini grijeh, taj je rob grijeha (usp. Iv 8,34). Ovdje mislim na ono transcendentalno iskustvo da sam sposoban izabrati i ono što nije dobro, da imam sposobnost i za tu mogućnost.

Dakle, odgovor na pitanje zla u svijetu je čovjekova sposobnost da bira dobro ili zlo, ili bolje rečeno da je zlo u svijetu jer postoje ljudi koji su izabrali zlo (ovdje ne ulazim u to jesu li birali zlo iz zloće, slabosti ili iz neznanja). Budući da se radi o vrlo velikom daru Božje Ljubavi, taj dar za sobom povlači i veliku odgovornost. Ako je Bog ljubav, a jest, onda on ne može nikoga silom natjerati da mora biti dobar. Kakva bi to bila Ljubav, ako ja nešto moram? Onda je to vojska, spartanci, roboti, roblje, a ne dobrohotna Ljubav koja poštuje tuđu slobodu. Život je dar ali on također nosi sa sobom odgovornost.

Dakle, Bog poštuje autonomiju svake osobe i poštuje dostojanstvo svake osobe, iako su se mnogi pitali gdje je taj Bog bio u vrijeme Drugoga svjetskog rata; gdje je bio kad su se ubijali nevini ljudski životi staraca, djece, muškaraca i žena samo zato što su druge nacionalnosti, vjere ili boje kože. Bog je i Hitleru, i Staljinu, i Titu, i Pilatu, i velikom svećeniku Kajfi dao slobodu volje birati dobro ili zlo, svakom čovjeku je iz Ljubavi dao slobodu, ali su neki tu slobodu zloupotrijebili, a Bog koji je dao, više ne otima nazad. Bog, koji je svemoćan i svemoguć, iz ljubavi prema čovjeku učinio je sebe nemoćnim kad je u pitanju ljudska sloboda, jer Ljubav ne traži svoje, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, pa i to da bude ponižena, odbačena, popljuvana, šamarana, bičevana, raspeta i ubijena od svog stvorenja, od svoje djece ali, Ljubav nikad ne prestaje (usp. 1 Kor 13, 1-8)!

 Svaka nepravda, svaka patnja, svaka bolest, svaka muka, svako zlo na ovoj zemlji, u ovoj suznoj dolini ima svoj rok trajanja. Ipak, i u toj svojoj nemoći pred čovjekom Bog je svemoguć jer nema takvog zla koje čovjek može napraviti ( jer ako bi čovjek mogao učiniti grijeh koji Bog ne može i ne želi oprostiti, tad bi čovjek bio veći od Boga, a zlo bi bilo jače od Ljubavi, no to nije moguće jer nam je Isus pokazao svoju svemoć kada je oprostio svojim mučiteljima na križu) a da ga Bog ne može oprostiti i okrenuti na dobro. Zborna  molitva XXVI. nedjelje kroz godinu lijepo govori o Božjoj svemoći: "Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv...".[26]

U konačnici, ništa na ovoj zemlji nije tako strašno i nepopravljivo da bi čovjek vjernik pao u potpuni očaj, jer i sama smrt je rađanje za duhovnu zbilju. Promotrimo li očajanje, uviđamo da i ono pretpostavlja nadu jer za čim ne težimo, to ne može biti predmetom naše nade ni predmetom očajanja. Bol očajanja svakako nalazimo u tome što je nada tu, ali je put k ispunjenju zapriječen. Tako se probuđena nada okreće protiv onoga koji se nada, izjedajući ga.[27]

Naravno, ovo čovjek ili prihvaća vjerom, ili ne prihvaća jer razum tu staje. Mi smo na ovoj zemlji  putnici i pridošlice (usp. 1 Pt 2,11), naša je nacionalnost - kršćanin (usp. Iv 1,13) - mi koji smo se rodili ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga, a domovina je naša na nebesima odakle iščekujemo Gospodina našega i Učitelja Isusa Krista. Snagom kojom ima moć sve sebi podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (usp. Fil 3,20-21). Zato sa svetim Pavlom govorim: "Smatram, uistinu, sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama (Rim 8,18), jer i svijet, i svemir, i čovjek su nesavršeni pa bi bilo pomalo neozbiljno u njima tražiti puninu sreće koju jedino možemo u Bogu pronaći.

 

3.2.1. Ako  je to tako, postoji li sudbina - usud, kob?

Promatrajući s jedne strane, može se reći da postoji sudbina, ali s druge strane se to ne može nikako reći.

Sami smo svjedoci kako je društvo pod utjecajem gatara, vidjelaca, astrologa, vidovnjaka i svih onih koji tvrde da poznaju budućnost i da za određenu naknadu mogu otkriti svačiju budućnost i sudbinu. Već je nešto rečeno o Božjem trostrukom znanju po kojem on poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost svakog čovjeka, a o tome govori i psalmist: "Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ..."(usp. Ps 139). Iz toga možemo zaključiti da Bog poznaje i put, i svršetak puta svakog čovjeka na ovoj zemlji.[28] Tako se može reći da sudbina postoji samo u Božjim očima. Bog ju poznaje i ona mu je znana. Ljudi, naprotiv, ne poznaju u potpunosti svoj put, a još manje završetak svog puta ovdje na zemlji. Nitko ne zna koliko će živjeti, hoće li oboljeti od neizlječive bolesti, hoće li imati prometnu nesreću, hoće li ga netko ubiti... i zato se, na ovaj način promišljano, može reći da sudbina ne postoji i da je svatko krojač svog životnog puta u onoj mjeri u kojoj ovisi o njemu.

Ako pak Bog poznaje našu sudbinu a mi je ne poznajemo, znači li to da smo mi, ipak, nekako predodređeni? Da smo uvjetovani? Ne, nikako! To što Bog zna u svakom trenutku što ćemo  izabrati i da poznaje dan našega konačnog prijelaza, to ne uvjetuje i ne ograničava našu slobodu. Mi smo u svakom trenutku slobodni birati hoćemo li lijevo ili desno, ravno ili "krivo".

 

3.3. Odnos grijeha i milosti, djela i spasenja

Uz dar života koji je zasigurno prvi i najveći, drugi po redu i po veličini je dar slobodnog odlučivanja, dar slobodne volje. Ljepota se življenja i života upravo u potpunosti otkriva u slobodi koja je u konačnici ponovo Božji dar.

U našem vjerničkom mentalitetu je stalna misao da nešto moramo. Moramo biti dobri, moramo biti pošteni, moramo biti iskreni, moramo ići nedjeljom na misu, moramo davati milostinju, moramo se ispovijedati, moramo raditi, moramo biti pristojni, moramo petkom postiti, moramo biti poslušni različitim ljudskim autoritetima... tako "stalno nešto moramo jer smo  katolici i jer vjerujemo u Boga". Tako se i djeca i mladi odgajaju u obiteljima, a tako su i naši roditelji i bake i djedovi odgajani da stalno nešto "moraju", da ne bi "naljutili" Boga, pa će ih Bog  koji je Ljubav kazniti... eto oksimorona.

Tako zaboravljamo da je Evanđelje radosna vijest po kojoj shvaćamo da je Bog u Isusu Kristu došao radi grešnika, a ne radi pravednika tj. radi onih koji misle da su pravedni jer kako Pavao, apostol naroda, kaže: "Nema pravedna nijednoga... Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja" (Rim 3,10.23), a sv. Irenej kaže da je živi čovjek ili čovjek koji živi, slava Božja - tko nije opravdan ne može živjeti život u punini. O tome lijepo, jasno i nedvosmisleno govori Pavao u poslanici Titu koja se čita u nedjelju Krštenja Gospodinova:

"Pojavila se Milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima našim nego po svom milosrđu koje nam je očitovao u Isusu Kristu na križu prikovanom. A mi smo to spasenje primili po krštenju, da opravdani Njegovom Milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga." (Tit 2,11-14; 3,4-7). 

Samo je pitanje jesam li toga svjestan; razumijem li što to znači, kakvo je to spasenje i što ću s njim sada i ovdje? Živim li kao onaj koji je spašen, kao onaj koji zna da je milošću spašen i sudim li i dalje druge zbog njihova grijeha i hoću ih "na silu obratiti"? Kad bih sve ovo ranije rečeno pojednostavio, to bi bilo sljedeće: ne moramo biti dobri i bezgrješni da bi nas Isus spasio. On nas je već spasio. Mi našim dobrim djelima ne možemo zaslužiti nebo jer je nebo dar Božji, čista Milost. Bog nas ljubi bezuvjetno, i kako to znamo reći, On privilegira odbačene, razbaštinjene, otpisane,(usp. Lk 15,11-32)  jednom riječju - najpotrebnije.

Lijepo je jednom rekao jedan profesor na predavanju vrlo poticajnu rečenicu koja ima mogućnosti otvoriti nove horizonte a glasi: "Bog nam mora oprostiti i naša dobra djela da bi ih mogao primiti". To znači da čovjek kako god dobar bio, ima dozu sebičnosti u sebi, oholosti, požude, želje da ga hvale i da mu javno priznaju zasluge, te da ništa nije savršeno čisto pred Bogom. Tko to shvati, shvatit će i da je spasenje dar. Ako hoćemo izreći to analogijom i slikovito pokušati predočiti, to je kao kad malo dijete pomaže majci u kuhinji; što god ono napravi, majka mora to malo popraviti da bi stvarno bilo dobro. Dijete misli da je napravilo ne znam kakav posao, a baš i nije; ali majka to ne pokazuje nego se smješka, želeći ga ohrabriti za dobro, a dijete kad odraste shvati da je to upravo bilo tako.

U hebrejskom je riječ hen za ono što mi zovemo milost, u grčkom haris, a označava besplatni dar koji se ne može zaslužiti ali se može na njega odgovoriti zahvalnošću. Hen ili milost u sebi podrazumijeva i sljedeće pojmove: milosrđe kao najviši oblik ljubavi, naklonost, strpljivost, dobrohotnost, bezuvjetnu ljubav (ne mora netko biti dobar da bi ga Bog ljubio), poštivanje tuđe slobode da mi kaže "ne".[29]

Stoga je važno da se čovjeka odgaja za susret sa živim Bogom, za susret s najmilosrdnijim pogledom i najmilosrdnijim očima Isusa Krista u kojemu prebiva sva punina božanstva i koji je jedno s Ocem; odgajati čovjeka da se uči prepoznavati kako i kada djeluje Duh Sveti u njegovu životu. Odgajati za čitanje, osluškivanje i razmišljanje o Božjoj Riječi jer kako kaže sv. Jeronim: "Nepoznavanje Pisma je nepoznavanje Krista", a ako nešto uistinu ne poznajemo, ne možemo istinski niti ljubiti.

Iz osobnog susreta sa živim Bogom rađa se osobno iskustvo bezuvjetne Ljubavi koja jedina ima  sposobnost promijeniti čovjeka, jer mu pristupa bez ikakvih sebičnih interesa; kad to čovjek doživi, onda i sam biva zahvaćen tom Ljubavlju, a iz toga i takvog stanja se rađaju dobra djela s dobrom i ispravnom nakanom, a ne da prisiljavamo i primoravamo "nekoga na nešto" uime bezuvjetne Ljubavi.

 

IV. RAZLOG NADE - RADOSTI SPASENJA U MENI JE JER VJERUJEM (U) ISUSU KRISTU (koji je za nas umro na križu, sašao nad pakao i treći dan uskrsnuo od mrtvih...)

 

Vjerujem da u našem životu postoji neka osoba koja bi za nas položila život. Netko tko nas voli kao samog sebe, kome smo dragi i tko sebe ne bi štedio da bi nama bilo bolje. To može biti majka, otac, brat, sestra, prijatelj...ali nitko od njih ne može uskrsnuti, ni za nas uskrsnuti, a još manje da može i nas uskrisiti od mrtvih. U tome je jedinstvena osoba Gospodin naš i Učitelj - Isus Krist.

U sljedećim koracima razmišljat ćemo o trenucima neizmjerno važnim za kršćanstvo, s osobitim naglaskom na Isusu Kristu i na događaju uskrsnuća. Dakako, promišljat ćemo trenutke koji su neposredno prethodili i neposredno slijedili samom događaju uskrsnuća. Isus Krist, mrtav položen u grob, sašao nad pakao i treći dan uskrsnuo te se nekima ukazao, a nekima nije. Jasno nam je da je teško govoriti o samom događaju uskrsnuća jer je to događaj vječnosti u vremenu i prostoru, ali ćemo se, ipak, usuditi i to analogijom, ograničenim pojmovima i slikama. Događaj za kojim svaki čovjek čezne, događaj za koji su mnogi ljudi potrošili svoj život tražeći „eliksir života“ vlastitim snagama i koje, naravno, nećemo osuđivati jer su, uistinu, i shvatili i u sebi osjetili da nisu stvoreni za određeni „rok trajanja“,  već za Vječnost.

"Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela, Nek uskliknu službenici Božji,

I za tolikog Kralja pobjedu neka jekne trublja spasenja!

Nek se raduje i zemlja tolikim obasjanim bljeskom i

Rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti

Da je nestalo po čitavome svijetu mraka!...

 

…O, divne li dobrote  tvojega milosrđa prema nama!

O, nedokučiva li zanosa ljubavi:

Da roba otkupiš, Sina si predao!

O, zaista potrebna Adamova grijeha, što Kristovom smrti bi uništen!

O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!..."[30]

Započnimo ovo naše promišljanje vrhunskog otajstva kao što je Uskrs, ovim uistinu jedinstvenim liturgijskim tekstom hvalospjeva „Exsultet“ uskrsnoj svijeći koja je simbol Krista uskrslog. Doista, ovaj „Blagdan Svijetla“ rasvjetljuje ovu suznu dolinu od Adama pa do vječnosti. Ovaj je događaj totalno „izokrenuo i ispretumbao“ ljudska shvaćanja života i njegova smisla, ovaj je događaj unio smisla i nadu tamo gdje ih nije bilo, u patnji, bolesti i žalosti. Ovim događajem strah prestaje biti kočitelj ljudskom biću, patnja prestaje biti zastrašujuća, bol prestaje biti izvor suza, ali više od svega pokazuje da smrt nije kraj, da nije uvod u besmisao, već početak, Pasha – Prijelaz u nešto „Novo“. Ljudski je duh djelo Duha Božjega te stoga uvijek iznova propituje, produbljuje te je uvijek prisutno pitanje više od odgovora, pa se i poput nas usuđuje zahvatiti i u ovo duboko otajstvo. Naravno, na ovom se otajstvu može „piti“, ali ga se ne može „ispiti“. Krist Gospodin je uskrsnuo i On je temelj vjere i temelj nade svakoga koji u njega i njemu vjeruje.

4.1 Isus Krist – bio je pokopan

Ukop pokojnika značio je u Izraelu od samoga početka stvar visokog stupnja važnosti. Kad bi se pokapali nepravedno ubijeni, onda bi to bio čin milosrđa i pobožnosti, a primjer toga nalazimo u knjizi Tobijinoj (usp. Tob 1,14-16), no bilo je primjera kada su ukopi bili zabranjeni jer se radi o velikim grešnicima pa su im tijela ostala neukopana i postala hrana zvijerima zemaljskim i pticama nebeskim: Izebela (usp. 2 Kr 9,30-37) i Jason (usp. 2 Mak 5, 10). Razlog za što hitniji ukop obješenog na drvetu, za kojeg Pismo kaže da je proklet, nije u prvom redu iskazivanje pijeteta prema pokojniku, nego duboko ukorijenjena predodžba da pogubljeni čovjek donosi zemlji prokletstvo i kalja njenu kultnu čistoću.[31]

„Njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana. Jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu.“ (Pnz 21,23).

Isusova je situacija bila vrlo bliska gore navedenoj. On je bio raspet na drvu križa gdje je i umro, a da ne bi okaljao zemlju, pobožni Židov Josip iz Arimateje zatraži od Pilata tijelo da ga pokopa. U svakom slučaju Josip iz Arimateje je učinio dobro djelo, bilo kao pobožni Židov, bilo kao pobožni učenik Isusov, tim je činom iskazao ljubav prema Bogu. Pilat je to odobrio jer nije htio kvariti dobre odnose sa Židovima, a Židovi nisu htjeli uvrijediti Jahvu ne izvršavajući Zakon pa su pokopali raspetoga u grob jer sutradan je bio veliki blagdan Pashe koji k tome još „pada“ na šabat.

Da je Isus doista bio umro, dokazuje nam njegovo ukapanje jer tko leži u grobu, taj je doista mrtav. U svom naumu spasenja, Bog je odredio da njegov Sin, ne samo „umre za naše grijehe“(1 Kor 15,3), nego i da „okusi smrt“, to jest upozna stanje smrti, stanje odijeljenosti svoje duše od tijela, od časa kad je izdahnuo na križu do časa kad je uskrsnuo. To je otajstvo groba, otajstvo Velike Subote, velikog subotnjeg počinka Božjeg jer je izmirio svijet sa sobom (usp. Heb 4,4-9).[32]

 

4.2. Velika Subota

Na Veliku Subotu govorimo o Isusovu „silasku nad pakao“. On toga dana ulazi puno dublje nego li prethodnog dana na križu – silazi u krajnju tamu i bezdane mržnje, grijeha, oholosti, egoizma, ubijanja te ništa nije propustio kad je za sve nas postao grijehom, kako kaže sveti Pavao.[33]

Blagdan Pashe započinje zalaskom sunca u petak uvečer. Tada započinje „Sveta šutnja“ Velike Subote. Tad je šutio Bog, šutio je i čovjek. Šutjela je rimska vlast, šutjeli su učenici i šutjela je Marija, majka Bogočovjeka. Ali ta šutnja nije imala nikakve veze s pasivnošću, jer učenici su razočarani spašavali svoje živote i pitali se, kako im se sve to dogodilo i kako se to dogodilo Isusu, a bio je tako uvjerljiv; Židovi su „trljali ruke“ i mislili kako su se uspjeli riješiti velikog problema, i kako su uspjeli „spasiti narod“, a Marija je proživljavala vrhunac svoje žrtve jer dok je Isus bio još živ, iako na križu u strašnim mukama, bilo je nade da će se „nešto“ dogoditi, ali sada, sve je stalo i ostaje jedino nada da će Bog ipak "nešto" učiniti; u konačnici,  nada je "takva biljka" koja osobito uspijeva tamo gdje sve drugo staje:"U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno... Nepokolebljivom vjerom promotri on svoje tijelo obamrlo i obamrlost krila Sarina. Ali pred obećanjem Božjim nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao." (Rim 4,18-20).

U tim trenucima, kako nas nauk Crkve uči, Isus nije bio pasivan, već je „sišao“ u boravište mrtvih – Šeol ili Had – podzemlje i to kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni i lišeni gledanja Boga. Krist, dakle, nije „sašao“ nad Pakao da uništi pakao, niti da oslobodi proklete, već da oslobodi pravedne koji su mu prethodili i da im otvori vrata nebeska.[34]

U Poslanici Rimljanima sv. Pavla sustavno je razloženo tko su ti i svi ostali „pravednici“. Dva su pojma važna za „teologiju opravdanja“ sv. Pavla. Prvi je „pravednost Božja“ – (dikaiosune Theu) – kojeg ne treba razumjeti kao „genitivus subiectivus“ – jer bi se tada pravednost smatrala kao apsolutna Božja osobina što bi onda predstavljalo nepremostivu razdaljinu između Boga i čovjeka, a opće je uvjerenje Biblije da čovjek ne može biti pravedan pred Bogom, zato taj genitiv treba razumjeti kao „genitiv auctoris“ –  koji označava Božji čin kojim On opravdava čovjeka koji bi inače bez toga bio izgubljen. Dakle radi se o Božjem neizmjernom milosrđu.[35] 

"Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Gospodin. Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna." (Iz 1,18).

Drugi važan pojam je: „opravdanje po vjeri u Isusa Krista“ – mnoga su se „koplja lomila“ u Crkvi po ovom pitanju, ali je Pavao i riječju i djelom – cijelim svojim životom pokazao da se „vjera“ i „djela“ ne mogu odvajati, da je vjera početak prihvaćanja spasenja a djela njezin konstitutivni slijed.[36] Taj slijed od vjere do djela, kako smo već ranije rekli, "ide preko nade" jer  nada je središnja kategorija teologije koja teži praksi.[37]

 

4.3. "…treći dan uskrsnu od mrtvih…"

„Hajde, vratimo se Jahvi!

On je razderao, on će nas iscijeliti:

On je udario, on će nam poviti rane;

Poslije dva dana oživjet će nas,

trećeg dana će nas podignuti i mi ćemo živjeti pred njim.“ (Hoš 6,1-2).

Što znači uskrsnuće nakon tri dana? Zašto je Krist bio mrtav baš tri dana, a ne npr. dva ili pet? Poznato je da se prema židovskom načinu računanja vremena svaki započeti dan računa kao cijeli. Isto tako je lako uočljivo da se u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta nalaze izričaji koji govore o trećem danu kao teološko - simboličkom izričaju kojim se želi na poseban način naglasiti ljudska nemoć i Božja svemoć. Uz gore navedeni citat Hošee u Svetom pismu nalazimo i: događaj traženja i nalaženja djeteta Isusa u Hramu (usp. Lk 2,46); Isusova prispodoba o ponovnoj izgradnji Hrama (usp. Iv 2,19-22); u Starom zavjetu događaj s Abrahamom i Izakom koji se tri dana penju na brdo gdje upoznaju blagost milosrđa Božjeg (usp. Post 42,18); prispodoba o Joni (usp. Jona 2,1-11), Josipu Egipatskom (usp. Post 42,18) i o Esteri (usp. Est 5,1).

Ova neobična isticanja „trećeg dana“ u Svetom pismu privlačila su pažnju pobožnih Izraelaca. To vrijeme „trećeg dana“ često se u povijesti izabranog naroda pokazalo kao posebno i milosno vrijeme kad se na poseban način očitovala Božja snaga u njegovom zaštitničkom djelovanju. To su trenuci u kojima je pobožnik cjelokupno  svoje pouzdanje, svu svoju nadu stavio u Gospodina i njemu izručio svoju parnicu.[38] Za mnoga starozavjetna mjesta koje govore o tom posebnom Božjem zahvatu može  se reći da su samo tip onoga što se je dogodilo u svom antitipu, u događaju uskrsnuća Isusova, u vrhunskom Božjem zahvatu.     

Ako prije navedenom nizu dodamo još i psalam 16. s osobitim naglaskom na redak 10: „Jer nećeš ostavit dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda“, onda uviđamo šutljivu aluziju na  koju sv. Pavao upućuje u 1 Kor 15,4 „bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima“, a koju i Luka donosi (usp. Dj 2,31). Prema židovskom tumačenju, raspadanje tijela počinje poslije trećega dana, a ovaj iskaz potvrđuje i potresni događaj koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim: događaj s Marijom, Martom, umrlim Lazarom i Isusom. Prije nego li će Isus oživjeti Lazara, Marta ga upozorava da Lazarovo tijelo zaudara jer je već četvrti dan (Iv 11,39b).[39]

No, valja primijetiti da Marta i unatoč četvrtom danu nije izgubila nadu jer kaže: "Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." (Iv 11,23).

 

4.4. Uskrsnuće u Starom zavjetu

Kao što smo već rekli, uskrsnuće je nadpovijesni događaj u vremenu i prostoru, te stoga i nedostupan ljudskom umu. U židovstvu je vjera u uskrsnuće snažno naglašena. Staroizraelska antropologija ne poznaje dualizam duša – tijelo, nego čovjeka shvaća kao sudionika u različitim sferama života i smrti. Poznato je i to da neke struje u židovstvu relativiziraju a neke, kao npr. saduceji, niječu mogućnost uskrsnuća. Nema sumnje da većina Židova smatra uskrsnuće mogućim, ali se javlja, što je i normalno, diskusija o tome kako će to uskrsnuće izgledati. Mnogi su pristupi i mišljenja kako bi to uistinu moglo izgledati. Neki smatraju da će samo duša uskrsnuti, neki da će i duša i tijelo, neki pak, da će samo Židovi to doživjeti, a neki da će to biti svi koji su pravedni.[40]  

Mnogo je mjesta u Starom zavjetu koja govore o uskrsnuću, a razlikuju se s obzirom na kontekst konkretne situacije. Gospodin izbavlja narod svoj iz vlasti Podzemlja (usp. Hoš 13,14);  podiže mrtve kosti i udahnjuje im život (usp. Ez 37,1-14); Sluga Jahvin se nasićuje spoznajom svjetla (usp. Iz 53,8-12); Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti (usp. Mudr 2,23). [41]  

Osobito možemo naglasiti tekst koji nam donosi Job:

„Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će On nad zemljom ustati.

A kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.

Njega ću ja kao svojega gledati i očima mojim neće biti stranac." (Job 19,25-27).

Ipak, za izričit govor o uskrsnuću egzegete uzimaju Dn 12,2 i 2 Mak 7,9-14 u kojoj se govori izričito o uskrsnuću cijeloga čovjeka:

"Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta uskrisiti na život vječni... Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“ (2 Mak 7,9-14).

 

4.5. Uskrsnuće u Novom zavjetu

4.5.1. Apostol naroda o uskrsnuću

Otajstvo uskrsnuća Kristova je događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoči Novi zavjet. Već sv. Pavao piše oko 56. godine Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sad živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ (1 Kor 15,3-8).

Što znači „ukazanje“? Nešto ćemo reći o grčkoj riječi ofthe. Gramatički je ta riječ određena kao pasiv aorista glagola horao = vidjeti, ugledati, opaziti, gledati. Razumljivim postaje u pasivnom smislu: on postade vidljiv po Bogu, Bog ga učini vidljivim, dostupnim ljudskom oku; ili u medijalnom smislu: on učini sebe vidljivim, on se dade vidjeti, on se ukaza.[42]

Apostol govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon događaja pred Damaskom. Pred tim svjedočanstvima nemoguće je tumačiti uskrsnuće Kristovo izvan fizičkog reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu. Iz tih činjenica proizlazi da je vjera učenika bila na kušnji i da je „potres“ u učenicima bio tako velik da nisu htjeli odmah prihvatiti vijest o uskrsnuću, a kamo li da bi se nalazili u kakvom mističnom zanosu očekivanja takve vijesti. Stoga je bez temelja hipoteza da bi uskrsnuće bilo proizvod, ili posljedica vjere, ili lakovjernosti apostola, nego je vjera rođena, pod djelovanjem milosti Božje, iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.[43]

Ova, dakle, Radosna vijest koja je preobrazila Kristove učenike i po kojoj shvaćamo da je Bog u Isusu Kristu očitovan svijetu, ta Radosna vijest u sebi također sadrži i neizostavnu dimenziju obećanja, jer iako je Evanđelje Riječ Božja ono ne iscrpljuje Boga u sebi, već nužno otvara za novu stvarnost, za istinsku i potpunu zbilju, život u Bogu. Zato se riječ objave smatra da je evangelion i epangelia, radosna vijest i obećanje.[44]

 

4.5.2. Sinoptici o uskrsnuću

Sinoptici nam donose izvještaj i navještaj gdje Isus govori o uskrsnuću kad raspravlja sa saducejima o sedmero braće koja su imala jednu ženu te pobija njihovu tvrdnju i njihovu namjeru da ga navuku „na tanak led“ i to argumentacijom iz Tore, a farizejima objašnjava da kad mrtvi ustaju postaju kao anđeli na nebu (usp. Mk 12,18-27). Sinoptici čak pretpostavljaju da će nepravedni i bezbožnici zajedno uskrsnuti na posljednjem sudu gdje će se svi ljudi naći i tada će svatko primiti svoju plaću (usp. Mt 25,31-46), a i Djela apostolska govore o uskrsnuću pravednih i nepravednih, što implicira besmrtnost čovjeka i njegove duše (usp. Dj 24,15).[45] 

4.6. Uskrsnuće danas

Što ćemo mi danas s činjenicom uskrsnuća koju nam jamči Sveto pismo, koju nam predaje usmena i pismena tradicija Crkve te naučava aktualno učiteljstvo Crkve? Kakva je veza i povezanost između nas i Njega? Zasigurno odgovor na ovo pitanje je „vjera“. Taj veliki dar Milosti Božje koji zajedno s nadom i ljubavi povezuje nas i naše roditelje s pastirima Crkve koji drže i njeguju vez zajedništva u Apostolskoj predaji s Pracrkvom, s prvom dvanaestoricom apostola koji su bili svjedoci i očevici uskrslog Isusa Krista, Bogočovjeka. Više puta i na više načina Bog govoraše Ocima našim po prorocima, konačno u naše dane progovori nam u Sinu u kojem s nama zapodijeva razgovor kao s prijateljima, pozivajući nas u zajedništvo sa sobom da nas prigrli.[46]

No, pita se J. Moltmann, obmanjuje li ta nada, koja se temelji na događaju Isusa Krista, glede sreće sadašnjosti? Nikako! - kaže on. Ta, ona je sama sreća sadašnjosti! Očekivanje čini život dobrim, jer čovjek koji očekuje može prihvatiti svoju sadašnjost i pronaći radost ne samo u radosti, već i u patnji, a sreću ne samo u sreći, već i u boli. Tako se nada provlači srećom i boli zato što, prema Božjim obećanjima, ima mogućnost sagledati i budućnost prolaznoga, smrtnoga i mrtvoga. Zato se i kaže da je život bez nade istovjetan s prestankom života. Pakao je beznađe, te na ulazu u Danteov pakao  ne stoji uzalud rečenica: "Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite".[47]

Primjeren odgovor tom Božjem pozivu jest vjera, ili kako bi sv. Pavao to rekao: „Poslušnost vjere“(usp. Rim 1,5; 16,26). Poslušati vjerom znači slobodno se podložiti i prihvatiti riječi koje su nam upućene, jer za njihovu istinitost jamči Bog koji je sama Istina. Kao uzor takve poslušnosti vjere Sveto pismo nam stavlja pred oči Abrahama, praoca u vjeri, a Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje.[48]

Sveti pisac u poslanici Hebrejima daje „definiciju“ vjere. „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“(Heb 11,1) Sv. Toma Akvinski kaže da je vjera čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini. Dakle, nemoguće je vjerovati bez milosti i pomoći Duha Svetoga, a ipak, nije ništa manje istinito da je vjera izvorno ljudski, slobodan čin koji se ne protivi razumu. Zato se i kaže da vjera daje sigurnost i da je sigurnija od svake ljudske spoznaje jer se temelji na Riječi Boga koji je Istina i koji ne laže, koji ne može prevariti ni prevaren biti.[49]

"Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da su unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruže također vanjski dokazi njegove Objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva.“[50]

Objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma.[51]

Prikladno je ovdje spomenuti se da Isusovo uskrsnuće nije jedino uskrsnuće koje se dogodilo u ljudskoj povijesti. Crkva vjeruje i ispovijeda da je Presveto Trojstvo – Bog, Bezgrešnu Bogorodicu, uvijek djevicu Mariju, dušom i tijelom uzeo u nebesku slavu te je ona tako počašćena kako se i dolikuje jer je majka Bogočovjeka Isusa Krista.[52]

U današnjem hodu i rastu u vjeri čovjek – vjernik se povremeno zapita, zašto se Isus Krist ne dade vidjeti i danas svojim vjernima, ako to već ne daje onima koji ne vjeruju u njega, kao što je to bilo s apostolima? Zašto se ne pokaže makar Papi, biskupima ili svećenicima?

Promotrimo neka razmišljanja o tom pitanju koja ne žele biti konačni odgovor, već poticaj na dublje promišljanje:

 Prvo razmišljanje je u liku Isusove prispodobe iz Evanđelja o siromašnom Lazaru i bogatašu (usp. Lk 16,19-31). Nakon smrti Lazar bijaše odnesen u krilo Abrahamovo, a bogataš se nalazio u teškim mukama u Paklu. Odonud je bogataš molio da Abraham pošalje Lazara nek upozori bogataševe ukućane da ne bi i oni završili u paklu i da će sigurno povjerovati kad vide da se Lazar vratio od mrtvih. Tu je znakovit Abrahamov govor: „…Ako ne slušaju Mojsija i Proroke (dakle, radi se o Svetom pismu – objavljenoj Riječi Božjoj), neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.“ Dakle, važna je vjera u Boga, Božju Riječ i temeljno opredjeljenje za dobro, za Boga, a ne vidjeti svojim očima „nešto“ nadnaravno.

Drugo je razmišljanje na liniji čovjekove slobode. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. To, između ostalog, uključuje i „slobodu“. Bog želi čovjeku samo dobro i zato želi da čovjek bude slobodan u odabiru, da sam bira, dobro ili zlo. Ako bi Bog objavio svoju Slavu čovjeku, čovjek bi „možda“ u svom odlučivanju „potpao“ pod utjecaj Slave Božje pa bi birao Boga a da ga, ustvari, ne želi. Vjerujemo da Bog ne želi prisiljavati čovjeka da bira dobro a izbjegava zlo, ali mu to u svojoj dobrohotnosti, ipak, pokazuje, i to u glasu savjesti koji čovjek čuje u sebi, a koji može ignorirati.

Bog želi da čovjek sam, u slobodi, uvidi da je dobro birati i činiti dobro, a da je loše i krivo birati i činiti zlo. I da, kad biramo i činimo zlo, ustvari, postajemo neslobodni (npr. ovisnost o drogi, alkoholu, kockanju…) i da je prava sloboda birati i činiti dobro.[53] Stoga, budući da je Bog ljubav, on nas ne želi prisiljavati a „ukazanje“ bi možda bila „neka vrsta prisile“.

I treće je stajalište koje zauzima sv. Franjo. On u svojim „Opomenama“ kaže: "Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer Duh je onaj koji oživljuje, a tijelo ne koristi ništa… stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide Sakrament što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to, uistinu, presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega  koji kaže: „Ovo je tijelo moje i moja krv Novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva." [54]

 Mi prepoznajemo u sebi sklonost prema „liniji manjeg otpora“, prema grijehu, o kojem sv. Pavao jasno govori kad kaže da čovjeku htjeti dobro ide, ali ne i činiti, ali tješi nas i u nama budi nadu činjenica da nam je Krist izvojevao pobjedu i da je na nama samo da se uvijek iznova podižemo iz naših padova, da ne gubimo nadu, da uzimamo svoj križ i idemo za Njim.(usp. Rim 7,14-25)

 Kao vjernici svjesni smo da je Riječ Božja zahtjevna, ali se, ipak, ne daje nadmašiti u ljubavi. Ona traži od nas jasan stav, traži opredjeljenje i odgovor:

„Ja sam uskrsnuće i život:

Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.

I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?"(Iv 11, 25-26)

Ja vjerujem, ("pomozi mojoj nevjeri" Mk 9,24) i iz te vjere se događa poslušnost vjere i povjerenje u Boga i Njegovu Ljubav, a iz tog povjerenja se rađa nada - radost spasenja. "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima." (Fil 4,4-6). Radost koju mi nitko ne može oduzeti, osim mene samoga. Po toj i takvoj vjeri i nadi u meni se rađa Mir koji nadilazi svaki razum (usp. Fil 4,7) i koji me usmjeruje na Dobro - Milosrdnu Ljubav – Boga.

 

V. RAZLOG NADE - RADOSTI SPASENJA U MENI JE JER VJERUJEM U DUHA SVETOGA, GOSPODINA I ŽIVOTVORCA

 

Značenje riječi „duh“ prema V. Aniću:

- svijest, sposobnost da se misli i spoznaje

- opće prevladavajuće psihičko i moralno stanje

- bestjelesno biće – Sveti Duh u Sv. Trojstvu

- imati duha – biti kreativan, zanimljiv;   klonuti duhom – izgubiti polet;

prenijeti se duhom – u mislima negdje otići;  sačuvati prisebnost duha – ostati miran i sabran u teškoći.[55]

Iako sve ovo navedeno ne potječe iz teološkog rječnika, ipak, pokazuje u neku ruku ono što ćemo na neki način u sljedećim mislima dotaći, te uzimajući u obzir ljudsku ograničenost, ipak se odvažiti i pokušati naglasiti ono što prepoznajemo i prihvaćamo vjerom te umom propitujemo kao Marija: „Kako će to biti?“

Započet ćemo s problemom i nužnošću teologije Duha Svetoga danas s osvrtom na same početke. Osvrnut ćemo se na govor o stvaranju u Sv. Pismu te na postupnu kulminaciju ulaska Božje Riječi u ovaj svijet, u čovjeka, po Duhu Svetom. Osobiti naglasak će biti na sv. Pavlu i sv. Ivanu gdje je pneumatologija najdublja i Duha Svetoga „upoznajemo“ jer je osoba a tako nam je i objavljen.

„Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca“ tako počinje treći dio kršćanskog Simbola vjere. Život koji u Ocu ima svoj početak - izvorište, daruje nam se u Sinu koji je središte a po Duhu Svetom postaje iznutra i osobno naš, te po službi Crkve taj život dolazi do usavršenja gdje se životna nada pokazuje kao radost spasenja. Sva su nastojanja i promišljanja Crkvenog učiteljstva doživjela svoju kulminaciju na Saboru u Carigradu 381. godina  gdje je i dodan ovaj drugi, konstitutivni dio Simbola vjere.[56]

Vjerujem da je svim kršćanima koji imalo promišljaju o otajstvima vjere draga spoznaja da naš Bog nije „usamljeni čudak“ već zajedništvo ravnopravnih Osoba, "Obitelj", koji svoje pravo ne moraju izboriti, već radosno i s ljubavlju to dobro jedan drugom osiguravaju.

5.1. Problem i nužnost teologije o Duhu Svetom danas

„Promatrajući“ Trojstvo, Sin nam je „najpristupačniji“ jer se utjelovio, Otac je na drugom mjestu jer imamo nekakvu predodžbu oca, no „najproblematičniji“ je Duh Sveti jer je nepredočiv. Pa ga se zato i naziva nepoznati Bog. Na to je upozorio i Y. Congar jer se za trias Otac-Sin-Duh Sveti često koristi trias Bog-Krist-Crkva.

U kršćanskoj teologiji, koja se nastavlja na grčku filozofiju, Duh je istinska stvarnost, a u novovjekovnoj filozofiji duh je postao glavnim fundamentalnim pojmom. Ta filozofija duha ima svoj vrhunac ali i krah sa smrću Goethea, Hegela i Schleiermachera. Čak se krenulo i obrnutim smjerom i to s razvojem pozitivističkog shvaćanja znanosti, te se duh smatrao kao „nuspojava“ stvarnosti, a ne počelo svega materijalnoga.[57] Zato današnje kršćanstvo na tragu vlastitih izvora, vlastite svijesti i iskustva, želi biti i dati odgovor o pitanju Duha današnjem vremenu, a današnji kršćanin želi biti svjedok susreta s "nepoznatim" milosrdnim Bogom po kojem se u nama rađa nada - radost spasenja!

 

5.2. Odnos grčke filozofije duha i starozavjetne teologije Duha.

U osnovi hebrejske i grčke riječi za duh (ruah, pneuma) je značenje za: vjetar, dah, dašak – te dah kao sinonim za život, dušu i na kraju u prenesenom smislu – duh. Duh je, dakle, dinamička i stvaralačka veličina koja oživljava, stvara izvanredno i novo.

Već je prije Krista u grčkoj filozofiji pojam pneuma ušao u filozofiju i to po Anaksimenu - zrak - kao izvor svih stvari, zatim kod Aristotela kao oduhovljujući životni dah u svim bićima pa i kod Stoika pneuma je snaga i život koja definira i samog Boga.[58] No, pneuma u grčkom svijetu nikad ne znači osobu tj. ostaje neutrum, a zanimljivo je da je duh u hebrejskom imenica ženskog roda - ruah.[59]

Ovdje leži poveznica i usporedna razlika grčkog filozofskog i biblijskog shvaćanja Duha. U biblijskom shvaćanju, Jahvin Duh je stvarateljska životna snaga, a u čovjeku je On životni princip od Boga dan (usp. Ps 33,6; 104,29; usp. Job 33,4;). Jahvin Duh je Spiritus creator koji sve stvara, uzdržava, upravlja i vodi (usp. Mud 1,7). Zato u govoru o Duhu Svetom kao stvoritelju ili stvaratelju života, potrebno je govoriti i o smislu tog istog života. Pneumatologija se može razvijati, ako se pažljivo gleda i osluškuju znakovi vremena koji su prisutni kako tamo gdje život nastaje i buja, tako i tamo gdje se nada protiv svake nade, gdje se život guši, ugnjetava pa i ubija.[60] Gdje god je oblik života, tu je Duh Božji na djelu. „On je sila težnje ljubavi, sila koja vuče prema gore, suprotstavljena sili teže, te sve vodi usavršenju u Bogu.“[61]

 

5.3."Više puta i na više načina Bog govoraše Ocima po prorocima" (Heb 1,1).

U nastavku Simbola vjere o Duhu Svetom se kaže: „koji je govorio po prorocima". Duh je kompetentan ne samo za stvarateljsku  moć, već i za Božju povijesnu moć po kojoj govoreći i djelujući zahvaća u povijest s eshatološkim ciljem da Bog bude sve u svemu (usp. 1 Kor 15,28).

Proročku inspiraciju već nalazimo kod Mojsija (usp. Br 11,25), Jošue (usp. Br 27,18), kod sudaca Samsona, Gideona (usp. Suci 14,6; 6,34), kod kraljeva Saula (usp. 1 Sam 10,6) i Davida (usp. 1 Sam 16,13).

Povijesnospasenjski i eshatološki cilj djelovanja Duha opisuje se kod velikih proroka – pisaca (usp. Iz 11,2; 32,15; 42,1; usp. Ez 37,1-14). Napokon za zadnja vremena se očekuje izlijevanje Duha „na svako tijelo“ (usp. Joel 3,1). Duh kao povijesna sila Božja uzrokuje  nenasilnu – budući da počinje od srca – transformaciju i transfiguraciju svijeta (usp. Zah 4,6). A nenasilna je jer se nada i pouzdaje u Boga i njegovu svetu Riječ, a ne pouzdaje se u svoj ograničeni um i svoje ograničene snage.

 

5.4. "Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu." (Heb 1,2)

Taj početak kraljevstva slobode naviješta Novi zavjet u Kristu Isusu. Osobito su značajna izvješća sva četiri evanđelista o Isusovu krštenju i silasku Duha Svetoga na Isusa (usp. Mk 1,9-11). Tim je događajem započeto eshatološko vrijeme spasenja (usp. Iz 42,2; 61,1; usp. Lk4,18), a Isusovo krštenje je pralik onog što se uvijek iznova događa u krštenju kršćana: krštenika Duh Božji zahvaća i stavlja ga u eshatološki red djece Božje. Po shvaćanju svih četiriju evanđelista u preduskrsno vrijeme sam Isus je isključivo nositelj Duha (usp. Iv 7,39) a „uskrsnuće Sina konačno je otkrivenje Duha Svetoga.“[62]

Po Djelima apostolskim Duh koji je darovan na Dan pedesetnice karakterizira vrijeme Crkve do Kristova ponovnog dolaska, a taj se Duh očituje u postojanosti, u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama (usp. Dj 2,42-47), a već smo rekli da je postojanost jedna od odlika krjeposti nade.

 

5.5. Učitelj naroda o Duhu Svetom

Po sv. Pavlu Duh za kršćanina, za Crkvu, ima temeljnu ulogu (usp. Rim 8,9. 14.) – „Biti u Duhu“ i „Biti u Kristu“ za Pavla su sinonimi. Za razliku od Luke, za Pavla je, ipak, odlučujuće da Duh ne djeluje izvanjski, nego iznutra, ne upadljivo u izvanrednim pojavama, nego u dnevnom kršćanskom životu, dakle, kako je već rečeno da je nada krjepost koja je središnja kategorija teologije usmjerena praktičnom životu, tako se može reći da Duh Sveti nije samo snaga izvanrednog, nego i snaga da se ono redovno vrši na izvanredan način.[63]

Zato sv. Pavao napetost između institucije i karizmatske strukture rješava jednostavnošću Duha, pa kaže da Bog nije Bog "nereda" nego "reda i mira" (usp. 1 Kor 14,33), a jedino mjerilo postupanja je ljubav (usp. 1Kor 13,13).

Iz toga proizlaze i plodovi Duha koji su neophodni u životu zajednice: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22) - u tim se okolnostima iskusuje eshatološka napetost između  „već“ i „još ne“, a ta eshatološka napetost označena je kao "silovita  nježnost" kršćanskog nadanja. "...kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe." (Mt 11,12).

 

5.6. Teologija Duha Svetoga kod "ljubljenog učenika" Ivana

Kod Ivana eshatološka značajka Duha dobiva vlastiti lik. U njemu se više puta i na više načina govori o Duhu. Bog sam je Duh (usp. Iv 14,24), njegove su riječi Duh i Život (usp. Iv 14,24), Isus je nositelj i posrednik Duha Svetoga (usp. Iv 20,22). Duha Svetoga stavlja u paralelu s Isusom kao drugog Branitelja (usp. Iv 14,16), on će dozivati u pamet što je Isus govorio (usp. Iv 14,26) i uvoditi u svu Istinu (usp. Iv 16,13). Duh Sveti će pokazati što je grijeh, pravednost i sud (usp. Iv 16,8).

Tako se u dolasku Duha već događa ponovni dolazak Isusa Krista; Duh je stvarnost eshatološkog usavršenja, način kako je Bog, koji je Duh, prisutan u svijetu.[64]

Iz navedenog se razumije da je Duh Sveti za Ivana osoba koja je ravnopravna sa Sinom.

 

5.7. Od Crkvenih otaca do razdoblja skolastike

U razdoblju Crkvenih otaca heretički pokreti doveli su, nehotice, do institucionaliziranja Duha a potiskivanje karizmatičkog elementa. Počelo je s jednom krajnošću – montanistima[65], a otišlo u drugu krajnost s arijanizmom i pneumatomasima[66]. Ipak se iz ovih, ali i ostalih kriza, izvuklo i nešto pozitivno – produbljivanje vjerskih istina temeljitijim promišljanjem. Od 12./13. st. rasprava o djelovanju Duha Svetoga dobiva novu dimenziju i to s kalabrijskim opatom Joakimom iz Fiore koji je prorekao novo doba Crkve, a to je doba Duha Svetoga koje je zamjena za razdoblje Oca – Stari Zavjet i razdoblje Sina – klerikalna Crkva. To novo razdoblje je doba konteplativaca. Za Joakima je Franjo Asiški bio eshatološki znak nade. Kao autoriteti onog vremena na području teologije složno su se suprotstavili sv. Bonaventura i sv. Toma Akvinski koji su zastupali da smislu povijesti spasenja nema napretka nad Isusom Kristom. Duh se Sveti stoga treba shvaćati kao Duh Isusa Krista.

Crkvena pneumatologija bila je, dakle, prije svega vođena intencijom, braniti povijest spasenja i shvaćanje da je Duh Sveti, Duh Isusa Krista, koji je vezan za osobu i djela Isusa Krista, kome pripada zadaća u Crkvi i u pojedinim kršćanima učiniti prisutnim  osobu i djela Isusa Krista, pa tako doprinijeti njihovu usavršenju.[67]

 

5.8. Duh Sveti kao osoba

Prema Vjerovanju, Duh Sveti nije samo neosobni dar, niti samo Bog u njegovoj stvarateljskoj i spasonosnoj prisutnosti u svijetu i Crkvi, nego je i osobni darovatelj tih darova, treća božanska osoba.

Već Stari zavjet u mudrosnoj literaturi pozna predodžbe o hipostazama koje su prema Bogu relativno samostalne. Tu su najprije mudrost i s njom identična  pneuma (usp. Mudr 1,6; 7,7. 22. 25.), u pobiblijskom židovstvu se o Duhu može reći da on: govori, viče, opominje, tuguje, plače i čak ga se prikazuje kao onog koji govori Bogu. U istom smislu i Novi Zavjet govori: o uzdasima Duha i molitvi Duha u nama (usp. Rim 8, 26).

Zanimljivo je da se Duh, iako u grčkome imenica srednjeg roda, u Iv 14,26 spominje u muškome rodu, što je osobno „Taj“. Pokazatelj je to samostalnosti i osobnog shvaćanja Duha. Uzmemo li u obzir ovo i sve prije navedeno o slobodi Duha (usp. 2 Kor 3,17; usp. Iv 16,13), isključuje se da bi Duh bio neki neosobni princip ili medij; sloboda Duha pretpostavlja relativnu samostalnost Duha.[68]

 

5.9. Doprinos Kapadočana

Potrebno je ovdje naglasiti važnost doprinosa kojeg su dali Kapadočani u svom vremenu velikih previranja, osobito kao odgovor na krivovjerna naučavanja po pitanju božanstva Duha Svetoga. Bazilijevo temeljno polazište za obranu trinitarnog nauka i božanstva Duha Svetoga je trinitarna krsna formula.[69] Grgur Nazijanski o tome govori u 5. velikom teološkom govoru a Grgur Nisenski u 2. poglavlju Velike kateheze. Bazilije je uveo u liturgiju 374.g. doksologiju koja je Duha Svetog stavila na istu razinu s Ocem i Sinom (Slava Ocu sa Sinom i Duhom Svetim).

Na Saboru u Carigradu 381.g. imamo dopunjen primarni Simbol vjere definiran u Niceji a pod utjecajem arijanske krize. On glasi: „Vjerujem... i u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca...“ Taj Simbol vjere je poveznica Crkvi Istoka i Zapada. Duha se označuje kao Gospodina – to kirios; dok se Isusa Krista oslovljava s – ho kirios.

Duh Sveti, dakle, pripada kategoriji „Gospodin“, a to je Bog. Izraz „Životvorac“ kazuje isto pod vidom djelovanja i funkcije. Dakle, Duh nije samo dar života već i darovatelj dara života, a to isključivo može Bog. On je početak duhovnog života.[70]

 

5.10. Darovi i plodovi Duha Svetoga

Već je rečeno da je nada središnja kategorija teologije koja teži praksi, konkretizaciji. Iz prije rečenog o Duhu Svetom uviđamo da je On, onaj koji će nas poučavati, voditi, tješiti, jačati, dozivati u pamet što nam je Isus rekao, uvoditi nas u svu istinu, braniti... Duh Sveti nas osposobljuje za život u ovom, i ovakvom svijetu, svojom nazočnošću i svojom pomoću - darovima.

Početak je mudrosti Strah Gospodnji. Dakle, počinje se od Straha Gospodnjeg, preko pobožnosti, znanja, jakosti, savjeta, razuma i na kraju Mudrosti, kao vrhunaca. Apostol Jakov nam kaže: "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene."(Jak 1,17)

Po tradiciji Crkve postoji sedam darova i dvanaest plodova Duha Svetoga.[71] Naravno, da se Duha Svetoga ne može uokviriti ni u kakve "brojke i slova" ali je nama ljudima koji u svom "hodu vjere" prolazimo ovom "suznom dolinom" pa i "dolinom smrti" (usp. Ps 23), potrebno je da se znamo orijentirati i učiti se prepoznavati djelovanje Duha Svetoga u našem vlastitom životu. Kao što  se dobro stablo prepoznaje po plodovima, tako se dobar čovjek ili onaj koji je na putu dobrote, prepoznaje po plodovima (usp. Lk 6,42; usp. Mt 7,17-18; 12,23) i po tim plodovima se čovjek može korigirati, i sebe i drugoga. Po tim plodovima možemo donekle odrediti u kojoj mjeri su se darovi Duha u nama razvili i možemo li ih uopće prepoznati kao darove koji su nam darovani tj. da smo, mi ljudi, uvijek samo primatelji i posrednici jer kako sv. Pavao kaže svojim suvremenicima koji sebe smatraju velikim dobročiniteljima: "Što imaš a da nisi primio? Ako si primio, što se praviš i hvališ kao da nisi primio?"(usp. 1Kor 4,7) Plodovi duha su: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, suzdržljivost i čistoća (usp. Gal 5,22).

Jasno je Apostol naroda progovorio u svojoj poslanici Korinćanima (usp. 1 Kor 12,1-14,40)  kako je konačna mjera svakom daru i plodu Duha Svetoga upravo Ljubav, upravo ta ista Ljubav koja je i "darivatelj" svakog dobrog dara. Zato je važno ne poremetiti ljestvicu vrednota pa zamijeniti čežnju za Darivateljem s čežnjom za darom, a to se često događa. Primjer tomu su mnoge molitvene zajednice koje su pomalo "elitističkog" usmjerenja pa su na cijeni samo oni koji imaju "dar jezika", te se "revno" moli za taj dar, a vrlo rijetko se čuje da je netko molio za dar služenja.

"Služenje" - smatram da je, uistinu, jedan od najvećih darova jer je to, ustvari, najteže. Ali kada čovjek postigne to, da najteže stvari radi s lakoćom, onda mu sve ostale stvari neće biti preteške i neizdržive. A i sam Isus je rekao: "Tko hoće biti najveći među vama neka bude svima poslužitelj, pa i Sin čovječji nije došao da mu služe nego da služi i da dadne život kao otkupninu za mnoge." (Mt 20,20-26; Mk 10,43-45). Potrebno je posvješćivati si da smo hram Duha Svetoga - samoga darivatelja, i moramo znati da on bolje nego mi, zna što nam je potrebno.

Ne zaboravimo, stoga, što nam je Učitelj rekao: "Tražite najprije  Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu a sve ostalo će vam se nadodati." (Mt 6,33). "A kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome." (Rim 14,17).

O pravednosti je već nešto rečeno u četvrtom poglavlju; Vrhunac blagoslovne molitve koju Bog poučava Mojsija i narod je mir. "Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i svoj mir ti donese!" (usp. Br 6,24-26). Mir o kojem Bog govori nije samo odsutnost rata i ubijanja, nego se radi o miru koji obuhvaća svako područje ljudskog života. Preduvjet tog i takvog mira  o kojem i sv. Pavao govori je prvo mir s Bogom. Samo iz tog mira proizlazi i drugi mir, a to je mir sa samim sobom, i tek tada dolazi istinski mir s mojim bližnjima. Taj mir o kojem Bog govori nije u prvom redu mir oko kojeg se ljudi dogovaraju, nego je mir koji nadilazi svaki razum, stanje duha.

 Taj je mir usko vezan sa smirenošću, smirenost je vezana sa strpljivošću a strpljivost je usko vezana s Ljubavlju. Francuska poslovica kaže: tko istinski ljubi, taj zna čekati, taj zna biti strpljiv. Najprije sa samim sobom i sa svojim slabostima, pa onda i s drugima i s njihovim slabostima, jer Ljubav ne primorava nikog i ne prisiljava da ju se mora ljubiti. Zato poslušajmo psalmista i proroka koji nam govore : traži mir i za njim idi jer u smirenu pouzdanju snaga je tvoja (usp. Ps 34,12-15; usp. Iz 30,15).

Mir se ne može kupiti, pogotovo mir koji od Boga dolazi. Mnogi ljudi danas ne podnose tišinu, tišina im "para uši i srce",  ne podnose samoću, stalno se mora nešto događati izvana. Postali smo ovisnici o glazbi, o govorenju, o šopingu, o modi, o internetu, o igricama, a tišina nam je nepodnošljiva. A baš je tišina potrebna da bi se čovjek sabrao, konsolidirao svoje psihičke, emocionalne i duhovne snage, ali tišinu ne podnosimo.

Početak je mudrosti Strah Gospodnji. Što je to? Kako razumjeti kakav je to strah? O tome govori Ps 111,10; Job 28,28; Izr 1,7; 2,5; 8,13; 9,10; 10,27; 14,27; 15,33; 19,23; 22,4; Sir 1,10-30; 25,6-11; 32,13; 40,26-27; Iz 11,3-9; 33,6.

"Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit' ubogima i sud prav izricat' bijednima na zemlji." (Iz 11,3-4).

Ovo je Izaijin tekst kojeg čitamo u svijetlu Novoga zavjeta koji svoje ostvarenje ima u Isusu Kristu kao jedinom pravom kralju koji će izrasti iz korijena Jesejeva (usp. Iz 11,1-9).    To bi, dakle, bio strah Gospodnji, a po njemu mi ne bi smo trebali suditi po onome što vidimo jer nemamo uvid u svu zbilju pa ako sudimo, a ne znamo sve činjenice, nužno je da onda krivo zaključujemo. Ako su premise krive, pa ako je i samo jedna premisa kriva, vrlo lako se događa da donesemo krivu konkluziju. Nadalje, ne treba suditi po čuvenju ili  čuvstvima tj. osjećajima ili našim "nadahnućima" jer osjećaji su varljivi i relativni. Jedini koji može autentično suditi i bez pogreške je Bog. On će suditi po pravdi, a već je rečeno da se pod pravdom misli u prvom redu na milosrđe Božje koje nas opravdava: "Hajde da se pravdamo, govori Gospodin. Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna." (Iz 1,17). Iz toga proizlazi da čovjek onda želi živjeti pobožno - po Božjim, a ne po svojim ograničenim mjerilima, a to uključuje poučljivost u sebi i stav poniznoga slušanja. Iz te poučljivosti po pobožnosti čovjek u svjetlu usmene i pismene tradicije Crkve dolazi do iskustva i nauka Crkve te se oplemenjuje znanjem. Na tom putu događaju se protivštine koje nas u tome mogu vrlo lako obeshrabriti jer se mora plivati "protiv struje" pa nam je zato važna jakost i ustrajnost na tom putu. No, nije dovoljno znati i imati informacije jer to u mnogo većoj mjeri imaju suvremena računala, već je potrebno znati se nositi s tim znanjem i znati ga iznijeti u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način. To implicira u sebi dar savjeta po kojem čovjek poučava i oblikuje, kako druge, tako i sebe samog, a jer se kaže da čovjek uči kad ga drugi poučavaju, ali da još više uči i usvaja kada sam poučava druge jer time što to javno zastupa postaje dio njegove osobe, to ga na neki način obvezuje.

Razum ili razbor - razboritost je dar po kojem se čovjek služi ispravno ostalim darovima u konkretnim životnim situacijama uzimajući u obzir čovjekovu ograničenost, sklonost na grijeh i neizmjerno Božje milosrđe. Po daru razuma čovjek se uči razlikovati bitno od nebitnoga, primarno od sekundarnog.

A po mudrosti, mudar čovjek sposoban je u Božjem svjetlu promatrati i prosuđivati ljudski život i sveukupnu stvarnost. Po daru mudrosti čovjek se uči promijeniti ono što može promijeniti - bilo kod sebe, bilo kod drugih; i prihvatiti ono što ne može promijeniti - bilo kod sebe, bilo kod drugih;  i jasno razlikovati jedno od drugog.

Prikladno je ovdje prisjetiti se onog događaja koji je slikovit, ali mnogo govori. Sv. Augustin u šetnji obalom razmišljajući naiđe na dječaka koji je iskopao rupicu u pijesku te ručicama presipao vodu iz mora u nju. Tada ga je Augustin upitao što radi, a dječak odgovori da prenosi more u tu malu rupicu. Augustin se  nasmijao i blago rekao da se toliko more ne može prenijeti u tako malu rupicu, a dječak mu uzvrati da će lakše prenijeti toliko nepregledno more u tu malu rupicu, nego što će Augustin shvatiti neograničenog Boga svojim ograničenim umom.

Kršćanska duša koja je povjerovala Kristu, „osuđena“ je na vječno udivljenje i oduševljenje jer se odvažila, potaknuta Duhom Svetim, započeti nedovršivi posao a to je, sada, iz dana u dan a onkraj vremena, u beskraju, zaranjati u neizmjerno i neizmjerljivo Otajstvo vječne radosti. Iako je čovjek u ovoj suznoj dolini, ipak osjeća u dubini svoga bića da je stvoren za nešto mnogo više od ovog pojavnog. Osjeća da nije stvoren niti za tugu, ni za žalost, ni za strah nego za svjetlo, za radost, za osmijeh. Kršćanin to prepoznaje poučen Duhom Svetim, majka Crkva to s autoritetom primljenim od Isusa Krista naučava, a vjerujemo da se time vrši sveta volja našeg nebeskog Oca. Ono za čim kršćanska duša teži jest doći k Ocu, a Isus nam govori (usp. Iv 14,6) da nitko ne može doći k Ocu osim po njemu, i da nitko njemu, Kristu Isusu, ne dolazi, ako ga Otac njegov ne privuče (usp. Iv 6,44). Zaključujemo: Otac nas k Sinu privlači po Duhu Svetom po kojem smo osposobljeni za život vječni.

Duh Sveti je onaj koji nas uvodi u mistagogiju otajstva otkupljenja i spasenja. Po njemu se događa da uslijed napetosti između nostalgije, (a ne melankolije) kao radosnog sjećanja dobročinstava Božjih i nade, kao eshatološke sigurnosti, ne dođe do "pucanja";[72] da između objave i samosaopćenja Božjega (u kojem prepoznajemo i vlastito dostojanstvo) i obećanja koje je neprevarljivo ne dođe do "mimoilaženja Boga i čovjeka"; da između povijesti kao realne - konkretne osnove i eshatologije kao ostvarenja koje se dogodilo u Kristu, a koje će se dogoditi i nama, ipak postoji poveznica-most, koji se da prepoznati u krjeposti nade.[73]

 Oko nije vidjelo, uho nije čulo, u srce ljudsko nije ušlo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube ali još više one koje On ljubi. Poveznicu između nostalgije i nade, između objave i obećanja, između povijesti i eshatologije vidim u Isusovoj prispodobi koju donose evanđelist Matej i Luka: "Kraljevstvo je Božje kao kad žena uzme kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne." (Mt 13,33; Lk 13,20-21).

 

ZAKLJUČAK

Mnogo sam puta u svom radu dotakao pitanje nade, vjere, ljubavi, Trojstva, milosti, te pokušao obrazložiti razlog nade koja je u meni, a za zaključne misli ovog mog pokušaja neka bude dovoljna ova Božićna priča koja, na neki način, potvrđuje onu Isusovu poruku koju je zapisao evanđelist Marko u kojoj kaže: "Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u njega neće ući." (Mk 10,13-16).

 

Kako su rasli zemlja i nebo

(proširena božićna priča)

 

Božić.

Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."

Dugo je sjedila.

 Zamišljena.

 Nad papirom.

S olovkom u ruci.

Napokon se odlučila.

Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja, a onda se dugo i upitno zagledala u mene. A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah: "S koje strane to treba gledati?"

Ona odmaknuvši olovku od usta i privukavši papir bliže meni, tiho  reče: "Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, a zemlja mala." Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu. Reče: "A ovo je bilo poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli. Zemlju sam nacrtala, ali od neba je tek ovo malo stalo. Sada ti je nebo svuda tu okolo." I zaokruži rukom uokolo lista.

 Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama. Reče: "Ajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli." Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima. Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio...

***

 

"...A kako bi ti nacrtala Uskrs?" - pitao sam je.

Promatrala me je.

Pred njom  na stolu ležali su list papira i olovka.

Nije ih ni dotaknula.

"Ako ti je Uskrs u očima" - rekla je - "onda vidiš da su zemlja i nebo postali jedno. I sve je   prepuno Uskrsa. A to ne stane ni na jedan papir."

 

***

 

"...A kako bi nacrtala Duhove?" - premda oklijevajući, pitao sam je dalje.

Nisam bio siguran nije li to odviše za jedno djetinje biće.

"Misliš, Duha Svetoga?!" - odgovorila je prpošno. "Njega pogotovo nema razloga crtati. Njemu bih, jednostavno, dala svoju olovku." "Dala  bi mu olovku?" - pitao sam je zbunjeno.

"Da , olovku. A ja bih mu poslužila kao papir."[74]

 

Fra Robert Čibarić

( Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript )

ofm.hr/juniorat