U uvodnim mislima ću pokušati dati presjek onog što mi leži na srcu i što sam tijekom teološkog studija prepoznao kao važno te sam to htio zaokružiti ovim radom. Koristit ću se raznom literaturom, ali ću probati izreći i neke svoje stavove koji će biti više poticaj na daljnje razmišljanje s obzirom na odabranu temu; nastojat ću stvari iz drugog kuta ili pak jednostavno izreći ono što mi u datom trenutku izgleda smisleno s obzirom na moje vlastito iskustvo hoda u vjeri, a temelj je moje nade koja je besmrtna i koja ne postiđuje. Ponajprije, dotaknut ću se samog teksta i cijele Prve Petrove poslanice te vrlo kratko nešto reći o njoj. Progovorit ću i o krjeposti nade koja je eminentno kršćanska odrednica i koja je uvijek vezana za vjeru i ljubav, pogotovo danas aktualna i važna, jer su narodi na zemlji prožeti tjeskobom i očajavanjem, unatoč tome što uvjeti života nisu nikada bili bolji; s druge strane, unatoč silnoj tehnologiji još uvijek ljudi umiru od neimaštine, a naoružanje je toliko snažno da, ako se upotrijebi, u tren oka može Mjesec preuzeti orbitu i putanju Zemlje oko Sunca koja bi postala zvjezdana prašina. Uočavam da u mnogim ljudima, pa i onima koji se smatraju praktičnim vjernicima, postoji određena rezerviranost prema transcendenciji, prema božanskom, prema ne zemaljskoj, nego nadzemaljskoj stvarnosti; neka vrsta skučenosti srca u okvirima kopna i zraka koja čovjekovu smrtnost smatra katastrofom i zbog toga treba nešto reći o nadi kao krjeposti.

Svako jutro preko usta i kroz srca mnogih vjernika Crkva iznosi hvalu Bogu u molitvi časoslova, molitvi koja vjerno prati onu misao što ju stolječima ta zajednica Kristovih vjernika prenosi na nove naraštaje. Iako više puta izmjenjivan, ovaj nam čin Crkve može jasno predočiti ono što nam je Isus poručio preko evanđelja: Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega. (Lk 21,36) Upravo ovo slavlje sačinjava ''javnu molitvu Crkve'' u kojoj vjernici (klerici, redovnici i laici) vrše kraljevsko svećenstvo krštenih. Kao jedan od tri evanđeoska hvalospjeva svoje mjesto u jutarnjem dijelu te molitve pripada Hvalospjevu Zaharijinom ili kako ga se još naziva: hvalospjev Blagoslovljen. Znamo da je Zaharija bio muž Elizabete i otac Ivana Krstitelja. Bio je na dužnosti u Hramu u Jeruzalemu kad mu je anđeo kazao da će imati sina koji će pripraviti put za Mesiju. Zaharija i Elizabeta bili su stari. Jer nije povjerovao anđelu, Zaharija je ostao nijem sve do Ivanova rođenja. Zaharija, pun Duha Svetoga kao zahvalu Bogu, koji mu je oklonio nevjeru sa srca, prorokuje i u zanosu iznosi ovaj hvalospjev kojeg nam na početku svoga evanđelja donosi evanđelist Luka. U nastavku imam namjeru iznijeti svoje razmišljanje o ovom hvalospjevu, toj divnoj molitvi o kojoj možda često i ne razmišljamo dok ju svakodnevno molimo.

Do Drugoga vatikanskog sabora pojam slika Božja bio je dosta zapostavljen, vjerojatno zato što se u helenizmu i filozofiji Zapada pojam slika zanemarivao. Na Istoku je ovaj pojam uvijek imao važnost i značenje i to se vidi u tome kako je ikona znak istočnog kršćanstva. Utjecaj je imao na taj pojam i sekularizam na kraju 19. st. i početku 20. st. gdje se čovjek tumačio uglavnom ovostrano. Taj pojam slika Božja je relacijski pojam i ta relacijonalnost skrivena je u pojmu transcendentnost što nadilazi nas. Upravo zbog toga današnji sekularni humanizam teško prihvaća i razumije govor o čovjeku kao slici Božjoj jer se u taj govor uključuje i transcendencija. Međutim, moramo spomenuti da živimo u vremenu slike i postoji opasnost da se banalizira taj pojam u čovjeku. Neki su se pozivali na Bibliju po kojoj je Bog zabranio praviti lik na njegovu sliku, stoga su smatrali da je govorom o čovjeku kao slici Božjoj krše tu zapovijed. U Novome vijeku kršćanska se vjera u stvaranje našla  u dubokoj krizi. Ta kriza se najviše očituje u filozofiji  Nietzschea (1844. – 1900.) i J. Paula Sartrea (1905. – 1980.).  Tvrdi se da se Bog nema što miješati u ljudski život, umjesto njega trebamo istaknuti ljudsku kreativnost i podići je na visoku razinu. Ernst Haeckel (1834. – 1919.) Darwinov začetak teorije dencendencije doveo do radikaliziranja u smislu kauzalno-mehaničkog evolucionizma. Imao je veliku želju otkriti tajnu svijeta.

Proroka Jeremiju (Jirm^ejāhû – „Jahve je uzvišen“ ili „Jahve uzvisuje“) bibličari često nazivaju glasnikom Božje ljubavi. On je to uistinu i bio u povijesnim prilikama i okolnostima  kojima je živio. Potječe iz svećeničke obitelji budući da mu je otac, Hilkija, bio svećenik Benjaminova plemena, koji je obavljao kultnu službu u jeruzalemskom hramu, a adresa stanovanja im je bilo selo Anatot (današnja Anata), 6 km sjeverno od Jeruzalema. Rođen je oko 650. godine pr. Kr. Djelovao je u vrijeme slabljenja asirske vlasti, s jedne strane, ali i jačanja Babilonije, koja će poraziti Asiriju te u dva navrata osvojiti Jeruzalem i pretvoriti ga u prah i pepeo, i to 597. i 587. godine prije Krista. Bibličari Jeremijino djelovanje dijele na tri/četiri razdoblja:Njegova proročka zadaća je bila teška, možda kao ni u jednog od drugih proroka. Morao je svom narodu navijestiti nevolje koje će ga zadesiti zbog nevjernosti prema Jahvi, a i sam je proživljavao teške kušnje, tjeskobe i progone zbog povijesno-političkih okruženja, ali i zbog naroda koji je bio tvrde šije i nije želio slušati njegove opomene i ukore. Prema mišljenju bibličara, Jeremija je bio mladić (naar), kada ga je Bog zakucao na vrata njegovog, do tada mirnog života u rodnom Anatotu.