Jeste li već pravili neko konto ili materijalnu karticu svoga života? Što se u životu stekli, što posjedujete, koliko zarađujete – koliko vrijedite? Budimo još konkretniji: sigurno ste barem napravili neki osobni proračun da li vi ili vaša obitelj možete ove godine na ljetovanje i ako da gdje će biti najisplativije. Htjeli to mi ili ne ovaj naš svijet vrti se oko novca počev od onih pet kuna koje smo možda na današnjoj misi ubacili u milostinju sve do državnih deficita zbog kojih je morao poskupjeti kruh ili struja. Svjesni svega toga čine nam se tako naivne današnje Isusove riječi o radikalnom siromaštvu, o prodavanju i razdavanju svega što imam ne bi li stekao neko, čini nam se imaginarno, blago na nebu. Evanđelje nam dalje sugerira kako smrt koja dolazi kao tat, kradljivac koji potkopava kuću našega života, dolazi iznenada, nenajavljeno odnoseći sve što smo stekli. Istovremeno, mi živimo u uvjerenju da nam to materijalno koje stičemo i skupljamo omogućavam da dobro i pristojno živimo ovdje i sada i da konačno stičemo za svoju djecu i potomstvo koji su na neki način produžetak nas i našega života u budućnosti. Glede te ovisnosti i navezanosti na materijalno slobodno možemo reći i onu biblijsku 'čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju' jer i tu su rijetki oni koju su uspjeli nadvladati prve dvije Isusove kušnje u pustinji, onu o kruhu i onu o raskoši i ugodnu životu. Pa tko će nam onda pokazati kako živjeti evanđeoske savjete, koji su to kriteriji po kojima će mo raspoznati da ipak nismo totalno zalutali, da smo ipak još na putu.
Komentiraj (0 Komentara)
To je ona Riječ, zbog čijeg se zato može podnijeti svakojaki zašto? Jer, težina života nije u zahtjevnosti, već u nemoći shvatiti zahtjevnost. Prava riječ je odgovor, motivacija, za sve nam snage da. S njom "Sve ću preživit, na sve sam friži spreman." Svačiji život počiva na takve dvije tri riječi. One fatalne, bogoduhe, presudne. Za svetog Franju to su bile riječi: "Ostavi sve i kreni za mnom", koje su ga ošinule kao munja i promijenile mu život. Sveti Augustin razabrao je ključne riječi iz slučajnog dječjeg žamora koji je do njega dopro: "Uzmi i čitaj!" Treba nam Riječ o kojoj bi smo visjeli, koja bi bila zaglavni kamen našeg života, sav napor i životnu građevinu učinila kompaktnom. Riječ, bez koje se sve urušava. Nit koja povezuje sve perle našeg života u jednu nisku. Riječ koja će prodrijeti do u dno našeg srca. Do pustinje u kojoj prebivamo. Do osamljenosti koja je izvor svih naših žalosti. Zbog koje je strah, očaj i grijeh. Makar živjeli rame uz rame s ljudima, od njih smo najčešće svjetlosne godine udaljeni. Treba nam riječ iz najbliže blizine. Riječ koja će dokinuti našu egzistencijalnu osamljenost, a time strah i žalost. "Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt." (Tin Ujević) "Reci samo riječ i ozdravit će duša moja."
Za današnje prvo čitanje imamo izvještaj o pokušaju Velikog vijeća da zabrani apostolima "govoriti u ime Kristovo" a Petar uzvraća da je važnije pokoravati se Bogu nego ljudima te s Jedanaestoricom nastavlja svoje poslanje radostan što je mogao "podnijeti pogrde za Isusa". U drugom čitanju imamo viđenje Božjeg prijestolja s Kristom koji je slikovito prikazan kao zaklani Jaganjac. Anđeli, priroda i "starješine" pjevaju Bogu i Jaganjcu u nebeskoj liturgiji. Za evanđelje imamo eklezijalno ukazanje Uskrsloga Petru i šestorici učenika na Galilejskom jezeru. Uskrsli omogućuje učenicima da ga prepoznaju po obilnom ribolovu i rehabilitira Petra koji je doživio svoju slabost i nije više grešno siguran u sebe. Ovo je nedjelja radosnog svjedočenja Isusova uskrsnuća u svijetu. Tema radosti prisutna je već u ulaznoj pjesmi u kojoj s nadahnutim autorom Psalma 66 zovemo svu zemlju da kliče Gospodinu. U zbornoj zahvalno priznajemo Bogu da se kao njegov narod radujemo što nas je obnovio vrativši nam dostojanstvo svojih sinova i kćeri i molimo da nas utvrdi u nadi uskrsnuća.
Draga braćo i sestre! Pred neko vrijeme dogodio se u jednom selu jedan veoma neobičan događaj, mnogi od vas možda i neće vjerovati. Jedna starija žena je dala izgraditi novu grobnicu za članove svoje obitelji, te ekshumirati svoje pokojnike na tom groblju, da bi ih se preselilo u nju. Danas je to veoma čest slučaj. Izričito je željela nazočiti tom događaju. Sve je bilo u redu dok nisu iskopali i otvorili lijes njezina muža. Naime, nakon devet godina ležanja u grobu, ponovno ga je vidjela, njegovo tijelo je ležalo netaknuto i neraspadnuto, protiv svih zakona prirode. Sami radnici su ostali u šoku. Možemo zamisliti draga braćo, koji su se osjećaji rodili u njoj dok je gledala taj prizor. No, koji su se tek osjećaji morali roditi u apostolima, kada su ugledali Krista živoga!
Svakog Velikog četvrtka koliko god bio zaposlen svakodnevnim obvezama, rastresenostima, pripremama oko obreda svetog trodnevlja, u trenutku kada u misi izgovaram riječi ovo je moje tijelo, ovo je moja krv misli mi pođu u večer moga svećeničkog ređenja. Tada kad su sve pompe, čestitanja, darovi, gosti i svečana večera bili iza mene, pogled mi je pao na moje ruke. Posve obične ljudske ruke, a opet, tada sam to čvrsto povjerovao, nove koje će uzimati kruh i vino i nad njima izgovarati Isusove riječi, riječi kojima je htio zauvijek ostati među nama i u nama.
